U prethodnom tekstu govorili smo o astrologiji kao simboličkom izrazu fizisa, ili ti prirode živih bića, prvenstveno čovjeka. To smo činili kroz opis temperamenta i Sudbine koja se odmotava kao nužnost ispoljavanja te jedinstvene prirode. U ovom tekstu ćemo u principu ići istom linijom, samo što ćemo se sada baviti konceptom Vremena, kao ključnim segmentom tog istog fizisa i kako je on manifestovan u astrologiji čineći je potpunom u simboličkom opisu prirode natusa. Budući da je astrologija uglavnom prediktivna vještina, to je vrijeme svakako njen suštinski faktor. Ono je polazna tačka svakog tumačenja, budući da ako nemamo vrijeme nekog događaja, nemamo ni horoskop. Pa čak i sama ta riječ horoskop, etimološki u sebi sadrži vrijeme, budući da potiče od grčke ὡρόσκοπος, ili ti ὥρα (hora) što znači “čas ili vrijeme” i σκόπος (skopos) – posmatrač, osmatranje, pa u konačnici dobijamo “osmatranje vremena (rođenja i sl.)”. To je tako jer svako biće pa i događaj i sve što nastaje na ovoj planeti biva određeno upravo vremenom kada je to nešto rođeno ili nastalo. Vrijeme sažima sve kvalitete prirode u datom trenutku u samo taj jedan momenat koji poput pečata biva utisnut u prirodu natusa, pa samim tim i sudbinu, ili po onoj narodnoj – “što se grbo rodi, to vrijeme ne ispravi”. Vrijeme je ujedno i najveći resurs kojim čovjek može “raspolagati”, a sa kojim je uvijek u nekoj trci, kojeg mu nekako uvijek nedostaje, koje ne može da uhvati rastrzan između prošlosti i budućnosti. Vrijeme je sukob duha, duše i materijalnog tijela, jer to troje spaja na privremen način, smrtnošću. Drevni alhemičari su imali javnu tajnu formulu za prevazilaženje Saturna (Hronosa – Vremena) koja glasi: “vremenom treba ovladati uz pomoć ritma koji će ga pretvoriti u vječno sada“.
Najočitije tu poveznicu možemo napraviti kod godišnjih doba. Godišnja doba su i neka osnovna podjela vremena na nivou godine, saglasno kojoj je podijeljen i zodijak. Pa tako, prva tri znaka – Ovan, Bik i Blizanci – oličavaju atribute proljeća, i to svaki na svoj način: Ovan, kao kardinalni, označava početak tog doba, dok su najtipičnije karakteristike proljeća oličene u Biku, kao fiksnom znaku, i naposletku imamo Blizance, koji kao promenljivi znak i dalje zadržavaju proljećne atribute ali su oni sada uveliko pomiješani sa ljetnjim. I tako je i sa ostalim godišnjim dobima i odgovarajućim zodijačkim znacima. Pozicija Sunca u nekom od njih je naš rođendan, ali još važnije, simbolički atributi tog godišnjeg doba očituju se u našoj temperamentalnoj strukturi, tj. prirodi ili fizisu. Shodno tome, Sunce u Ovnu će donijeti toplotu i vlagu, odnosno sangvinične temperamentalne izraze, budući da su prikladni proljeću. Iz rečenog se može jasno uvidjeti koliko smo zaista dio prirode koja nas okružuje kao samo još jedan njen izdanak, povezani sa njom na najmističniji način, koji eto kroz astrološke simbole možemo tumačiti.
No, pored toga, osnovna premisa jeste da je Vrijeme već inherentno živim bićima, tj. da je dio njihovog fizisa. Ovo proizilazi iz toga da je Vrijeme numinozno – odnosno od živih bića, te je stoga biološko, a ne linearno. Shodno tome, Vrijeme varira, tj. zavisi od fizisa, ili tačnije varira zavisno od prirode, karaktera živog entiteta koji ga manifestuje, pa tako postoje i različite vrste Vremena. Jer svako živo biće ima Tok (budući da Vrijeme je Tok) koji je prikladan, odnosno koji predstavlja ili manifestuje njegov fizis, a koji je istovremeno prikladan tom obliku života. Stoga, naša vrsta Vremena, nas kao ljudi, razlikuje se od onih koje su odgovarajuće drugim oblicima života. Ovom jasno možemo posvjedočiti posmatrajući prirodu oko sebe i tako uvidjeti kako različiti oblici života imaju neko svoje Vrijeme koje je dio njihove prirode, pa se tako odgovarajući procesi njihovog razvoja odvijaju kada dođe Vrijeme za to. Pa tako, životinje imaju sezone parenja, sezone migracija, sezone hibernacije, sve u skladu sa fluktuacijama u Prirodi koje aktiviraju te njihove unutrašnje časovnike. Iako se ovi procesi mogu pratiti na nivou vrste, oni su jednako i individualni, jer ne ide svaki medvjed u istom momentu u fazu zimskog sna, već u skladu sa tim svojim unutrašnjim Vremenom koje tako diktira tempo njihovog razvoja i naposletku evolucije. Ista je stvar i sa biljkama, pa naravno i sa čovjekom. Treba istaći da ovaj Tok nije linearan, već je više spiralan, budući da se neke iste sezone ponavljaju u pravilnim vremenskim razmacima, ali svaki sledeći put na nekom drugačijem nivou od prethodnog, pa ne postoji ponavljanje kao takvo ma kako to spolja da izgleda. Taj privid ponavljanja i istovjetnosti, tj. linije koja ide samo naprijed, ljudima je donio apstrakciju kalendarskog mjerenja Vremena, iako se ona ne poklapa sa njihovim stvarnim, samo njima inherentnim vremenom. Pa tako, nisu ni svi ljudi od 40 navršenih kalendarskih godina jednako stari. Niti proljeće svake godine na svakom mjestu dolazi 21. marta. Ipak, čini se da su ljudi ovdje još jednom zamijenili suštinu za formu, dajući primat ovoj drugoj, iako svjesni njene nekompetentnosti. Izgleda da je zaboravljena primarna svrha kalendara, a to je ta da bude simbolički prikaz Vremena, ne i njegov vjerni pokazatelj.
Svakako treba napomenuti da su sva ta individualna vremena, kao svojevrsno nasleđe prirode sa kojom smo rođeni, podređena nekim višim vremenskim tokovima i van njih ne mogu izlaziti, tačnije ona su samo njihov segment. Svako to opšte Vrijeme posjeduje neke svoje karakteristike, neki svoj zeitgeist (duh vremena), i sve ljudske prirode i njihova vremena se podređuju tom duhu, tj. njegovoj aeonskoj ili evolutivnoj sili, pa je tako čovjek “… samo jedna slamka međ’ vihorove”. U toj nekoj široj perspektivi, ljudske prirode ne moraju nužno da otjelotvoruju sve karakteristike tog doba, one mu mogu biti i antiteza, pa možda i vjesnici neke Promjene, ali sve to i dalje ostaje kao onaj jedan naum Prirode o kom smo govorili u tom prethodnom tekstu. Pa će tako neka Vremena favorizovati loše ljude, bez časti i morala, kao vodeće ljude u tim periodima, dajući im najviše funkcije i zvanja, dok oni drugačiji, upravo zbog takve svoje prirode, nisu vični da se snađu u tom vrtlogu, tj. u određenom su raskoraku sa tokom Vremena, ili kasne ili žure, dok su prirode ovih drugih sinhronizovane sa tim tokom. Naravno, jasno je da lideri predstavljaju samo izraz kolektivno nesvjesne potrebe, i možda pritajene težnje većine ka istom tom načinu života i takvom karakteru za koji postoji potajno divljenje. Iz rečenog se može uvidjeti koliko je tu na snazi i svojevrsni povratni mehanizam i kako promjena svijesti može dati evolutivno progresivan zamah, ali poput klatna, i onaj povratni. “Što ljudi hoće, to i vrijeme trpi.”, kako to primjećuje Njegoš. No, to je već priča za neki novi tekst koji će se baviti upravo tim krupnijim vremenskim tokovima, poznatim i kao Doba, a posebno jer smo na domak novog, i to Vodolije.
No vratimo se osnovnoj temi. Saglasno rečenom, svaki čovjek ima neko svoje vrijeme, period ili sezonu u kojoj njegov potencijal sazrijeva i doseže vrhunac, pa ne postoje pravilnosti iako su uopštavanja te vrste donekle simbolički i prikladna. Jer kao što je tačno da svak ima svoje vrijeme, jednako je istinito i da sve ima svoje vrijeme. Taj Tok u astrologiji je predstavljen kroz sedam faza ili perioda u životu, korespodentnih sa sedam planeta – počev od Mjeseca i haldejskim redosledom sve do Saturna. Život je podijeljen na periode vladavine planeta tako da periodom prve četiri godine vlada Mjesec, potom do šesneste vlada Merkur, Venera od 16. do 22. pa zatim od 22. do 42. je period Sunca, potom do 56, Marsa,pa do 69 Jupitera i potom do kraja života Saturna. Sva ta doba je lijepo opisao Šekspir u svom komadu “Kako vam drago”:
(…) Sav svijet je pozomica;
A ljudi, žene u njoj glumci samo,
Što dolaze i odlaze sa scene;
I mnogo život uloga mu pruža
Kroz sedam čina. Prvo, kao dijete,
On dreči, slini dojilji na ruci:
A onda plačni đak, sa torbom svojom
I s glatkim licem puže poput puža
Bez volje ka školi. Ljubavnik je zatim
I uzdiše ko peć, i tužno pjeva
O obrvama drage. Tada, vojnik,
Pun strašnih kletvi, s bradom ko pantera,
Osjetljiv na čast, nagao na svađu,
Za mjehur slave stavit spreman glavu
Pred ždrijelo topa. Onda, kao sudac,
Za ukras trbuh, kopuna pun, nosi,
I strogo gleda, s podšišanom bradom;
Pun mudrih riječi i običnih misli,
On ulogu si igra. Šesti čin je
Već Pantalone, mršav, s papučama,
Naočare nosi, kosu k sebi stišće;
A široke mu mladenačke gaće
Struk tanak grle; snažno muško grlo
Ko dječji vrisak opet tanko pišti
I zviždi. Tako zadnji prizor stiže,
Toj šarenoj je historiji konac;
Djetinjstvo drugo, zaborav i propast,
Bez zubi, vida, okusa, bez svega (…)
Kao što možemo vidjeti u ovoj najopštijoj podjeli Mjesecu pripada period prve četiri godine života, što je sasvim korespodentno činjenici da je ovo period kada djeca uglavnom upijaju utiske iz spoljne stvarnosti, na koje reaguju isključivo emotivno i nesvjesno, kada su vrlo zavisni od majke, što sve simbolički odgovara Mjesecu. Iskustva koja će natus imati u tom periodu, zavisiće od natalne postavke Mjeseca. Stoga, iako je taj period nekako univerzalan za sve ljude u tom uzrastu i iskustva slična, dometi i realna iskustva biće opet individualna, uslovljena natalnim postavkama. Kao i prošlog puta i ovdje bih taj princip predočio kroz Mars i Veneru. U tom pogledu, oduvijek mi je bilo zanimljivo kako recimo određene profesije poput manekenstva imaju tačno vremenski određen period kada se te karijere mogu započeti, a to je baš period Venere, tj. u tim adolescentskim godinama. Isto tako, muškarci neki svoj zenit generalno doživljavaju u četrdesetim godinama života, što je period Marsa, dok je kod žena suprotno, budući da tada nastupa period menopauze. Vrijedi dodati da vremenske uslovljenosti po ovoj podjeli proizilaze i iz one prethodne priče o humorima u tijelu. Tako imamo da je sangviničnom periodu najkarakterističnija prva četvrtina života i krv kao odgovarajući životni sok, pa sve tako dalje do hladnoće i vlage flegme i crne žuči, pa i ne čudi što taj kraj života pripada Saturnu, koji svojom simbolikom sve to objedinjuje. Čak i u kolokvijalnim izrazima nailazimo na te paralele, poput “jesen života” itd. Ta podjela Vremena se dalje kroz astrološke prediktivne tehnike spušta na sve pojedinačniji i samim tim jedinstveniji doživljaj. Tako imamo firdarske periode koji su podjela života na planetarne periode, takođe po haldejskom poretku, ali počev od svijetla vremena rođenja, tj. Sunca u dnevnim i Mjeseca u noćnim rođenjima, pa se ti periodi tumače u skladu sa natalnom pozicijom odgovarajuće planete. Nadalje se u taj okvir uklapaju i sve konkretnije tehnike poput firdarskih podperioda, profekcija, primarnih direkcija, progresija, planetarnih, solarnih te lunarnih povrataka, koji sve bliže preciziraju određeno vrijeme za neki događaj.
Jedna od primarnih konsideracija prilikom tumačenja natalne karte jeste procjena dužine života, tj. sam naš životni vijek je sadržan u natalnoj karti. Ova procjena polazi od hajlega, planete ili tačke nosioca životne sile, i njegovog vladara, znanog kao alkohoden. Alkohoden je planeta koja ima najviše dostojanstva na mjestu hajlega, a po nekim autorima neophodno je i da ga aspektuje. Svaka planeta može biti alkohoden i sve one imaju svoje manje, srednje, veće i najviše godine, a dodjeljuju mu se one koje odgovaraju snazi planete koja je alkohoden u natalu. Životni vijek može biti određen i susretom hajlega sa anaretom (tačkom rušioca života) prema direktivnom luku koje one grade. Međutim, ono što je ovdje od značaja jeste ta korelacija procjene životne sile ili snage jednog horoskopa, samim tim i prirode i konstitucije pojedinca, sa vremenom trajanja njegovog života, i na taj način ukazujući kako je vrijeme utkano u fizis pojedinca.
Iz ovog se jasno vidi kako je Vrijeme inherentno prirodi bića, jer potencijal obećan natalnom kartom neće biti dosegnut prije nego bude simbolički aktiviran astrološkim prediktivnim tehnikama, to jest, prije nego li dođe Vrijeme za to. U skladu sa prethodno opisanim, to ne treba tumačiti tako da te tehnike uslovljavaju bilo šta, one samo simbolički prikazuju da je moje/tvoje/njeno vrijeme došlo. Pa tako, iako se smatra da je idealan period za brak u trećoj deceniji života, to neće uvijek biti tako, već svako ima svoje vrijeme kada će doći do potpunosti tog iskustva. Isto je i sa karijerom, i uopšte nekom srećom ili nesrećom u životu. Neki ljudi vrhunce doživljavaju u starijim godinama, ili pak ranije u mladosti, iako je prema onoj opštoj podjeli zenit života u 40-im godinama. Samim razmatranjem natalne karte mi možemo uvidjeti kakav to natalni potencijal čini datost fizisa natusa, i kako će se isti kao izraz te njegove prirode odmotati kroz Vrijeme, na jedan sasvim jedinstven način. Jer sklop ličnosti utiče na to kojim tempom se stvari u životu osobe dešavaju, tj. taj tempo je sadržan u njegovoj prirodi, pa će neko strpljivo i marljivo graditi svoja postignuća, neko će ih osvajati na juriš i kroz borbu, neko opet kroz posustajanja i povlačenja sebe osujećivati, i sve tako, svak u svom ritmu raspreda niti tog finog tkanja svoje prirode, istovremeno upoznajući i gradeći sebe kroz sledstvena iskustva. Astrologija, kao jezik Prirode, u svom simbolizmu apstrahuje sve te aspekte, omogućavajući nam uvid u tu vječnu Misteriju koja je Život.
Sve rečeno nas naposletku dovodi do temeljnog principa hermetizma – “kako gore tako i dolje”. Vremenski ciklusi kosmosa su izgleda u određenoj korelaciji sa unutrašnjim ciklusima prirode čovjeka i njenog razvoja, jer je očigledan sinhronicitet između kretanja nebeskih tijela sa promjenama i dešavanjima u ljudskim životima. Jer neraskidiva je ta nit koja vezuje makrokosmos i njegove cikluse sa našim mikrokosmosom i njegovim ciklusima. Kako smo ranije i govorili u tekstu Sudbina u astrologiji, ta veza nije kauzalna niti se može objasniti nekim egzaktnim metodima savremene nauke, ona je jednostavno mistična, prikazana jedinim jezikom kojim može i biti objašnjena, onim astrološke simbolike koji nam omogućava da u tu vezu proniknemo i saznamo više o sebi i svojoj prirodi. Zbog ove opisane sveobuhvatnosti i bogatstva simbolike koja se proteže na svim nivoima postojanja i u svim vremenima, astrologija će uvijek posjedovati ključeve riznice Mudrosti Života!
Autor: Željko Tomović
