Um je mjera vanjskih zbivanja, tako da se prvo u njemu sve zbiva, a zatim i van njega. Ako um prihvati, tada se i tijelo prilagodi. Ako um ne zna, tada ni oči ne vide.
Ako je um napet, materija pred njim tada samo prividno odslikava objektivnost, a ako napetost u njemu nestane, jezik materije može da uđe u njega onakav kakav zaista jeste. To je prirodni imperativ.
Um kao energija i Zemlja kao materija se nalaze u neprekidnoj komunikaciji.
Element materije predstavlja prostor, dok njeno kretanje proizvodi energiju pamćenja (vremena) i oni se sažimaju u ljudskom umu.
To je zajednički tok u kom živi čovječanstvo. Opažajući kretanje, mi u okvirima uma primamo utisak vremena i prostora. Tako da, vrijeme u umu zapravo predstavlja proizvod relativnog kretanja.
To je interpretacija uma u odnosu na prividna zbivanja koja posmatrač na Zemlji opaža i pamti, poput rotacije planete, posmatranja kretanja planeta i zvijezda u odnosu na njega.
Mi “okom” uma zapravo opažamo na hiljade senzitivnih “akorda” dnevno i pri tom koristimo potencijal pažnje. Umna pažnja nije prilagođena niti uvježbana da pliva u drugim dimenzijama prirode, već samo u materijalnoj.
Tako da, dok god čovjek gleda materijalnim umom, on nije u mogućnosti da transcendira njegove referentne zemaljske okvire.
Tjelesni i umni ritmovi su blisko povezani i u koordinaciji sa njihovim vanjskim okruženjem. U ljudskom tijelu se manifestuju kao biološki procesi, a van uma kao planetarni uticaji.
Na tim uvidima, mi sami kreiramo vlastitu realnost – najprije unutarnju, a zatim i vanjsku.
Mi kao mikrouniverzum, ono što postignemo unutar uma, to će djelovati i izvan njega. Um je zapravo preslikana projekcija uma univerzuma koja kao njegovo makro oličenje djeluje na njega i njegova zbivanja.
Univerzum tako utiče na sve, a istovremeno, ne mješa se ni u šta. Zato su kompletne dimenzije univerzuma u njemu, u čovjeku, a ne van njega.
Tako da, koliko god njegove materijalne oči tačno opažale realnost oko njega, toliko i njegovi vidni utisci nisu mjerodavni ako um nema introspektivnu vezu i širinu kompletnije fotografije da uz nju objektivno interpretira ono što njegove oči zaista vide.
Elementarna introspekcija ka tom prirodnom zakonu ogleda se u referenci da koliko sebe vidimo objektivno, toliko i izvan materijalnog tijela opažamo stvari kakve zaista jesu.
Um je mikrouniverzum. Njegove dubine predstavljaju našu unutarnjost, zato mi i jesmo mjera nas samih.
U prirodi to ima mnogo dublji smisao, i on je dat čovjeku da ga prepozna, da mu se prilagodi i da ga oživi. Nažalost, um čovjeka je konstantno usmjeren na vanjsku trodimenzionu realnost pa tako može da uvidi samo ono što mu je omogućeno da “vidi”.
Autor: Ivan Mirković
Ukoliko želite da se upoznate sa Ivanovim radom, pogledajte njegov profil u okviru našeg holističkog adresara:
