“Realnost je mreža energija različitih frekvencija.” ~ Nikola Tesla
Realnost je zapravo energijom uobličena energija i predstavlja ekvivalent materijalne prirode. Zbivanja u njoj nisu materijalne već talasne prirode. Talasi kontinuirano titraju i iznova proizvode sebe, umnožavaju se. Proizvode se korpuskule tj. materijalni elementi koji se razlikuju po brzini treperenja. Priroda materije se tako odlikuje titrajnim dejstvima koji se pri tom odvijaju uz ritam i relativnu brzinu koja je u direktnoj relaciji sa okom i umom posmatrača.
Zapravo, kvantna fizika je eksperimentima potvrdila da je priroda zaista energija, ali da se samo u prisustvu svijesnog posmatrača ponaša kao materija. Priroda kodira materiju. Materijalni realitet u kom postojimo je energetske prirode, tako da se sve odvija na primopredaji tj. preplitanju energetskih valova. Receptivni organi materijalnog tijela zapravo predstavljaju “prijemnike” tačno određenih talasa, energija, boja i zvukova koje um potom kalibrira u njemu uočljive momente.
Trenutni realitet vidimo, osjećamo tj. opažamo kao materijalni, zato što nam je tjelesna i umna frekvencija u prirodnoj harmoniji i rezonantnosti sa talasnom dužinom materijalnog realiteta planete Zemlje. Njena frekvencija je kadikad izuzetno tanana da bi se mogla poimati direktno.
Na primjer, ako njen ritam u prirodi poprimi rastući ili, pak, opadajući vid, tako i vidni opseg posmatrača počinje da opaža zbivanja “van realnosti”. Iz takve perspektive materijalnosti, mi zapravo na – realnost – gledamo putem jako uskog – objektiva – i možemo samo pretpostavljati kakva se životna raznolikost manifestuje van tog receptivnog opsega.
Tako na primjer, u pogledu vizuelnog konteksta, naš vidljivi spektar je jako ograničen. Mi vidimo samo ograničen spektar boja. Nauka ukazuje da su sunčevi zraci zapravo satkani iz vidljivog spektra sedam boja. Taj vid opažanja datira iz Njutnovog gledišta o razdvajanju bijele svijetlosti na boje u skladu sa njihovim talasnim dužinama. Ljudski elektromagnetni vidljivi spektar boja se kreće od 400 – 750 mikrometara i predstavlja samo 0,005% od ukupne postojeće vidljive materije univerzuma.
Kada zrak sunčeve svijetlosti pogodi mrežnjaču oka, oko taj kodirani svijetlosni uzorak odašilje mozgu u vidu električnog impulsa. Informacija koja ulazi u oko zapravo predstavlja energetski impuls, koji mozak zatim pretvara u 3D prikaz.
Materijalno tijelo je zapravo kodirano električnim impulsima komunikativnog nervnog sistema, koji putem oka prima bojom kodirane poruke unutar tijela. Kada kažemo da “vidimo”, mi zapravo opažamo dekodirane električne frekvencije u mozgu.
Isto se dešava i sa zvukom. Zvuk se prostire u talasima, ali zvuk ne predstavlja dio elektromagnetnog spektra, kao što su to sunčevi talasi. Zvuk nastaje kada neka materija vibrira. Tako i riječ kao modifikacija zvuka u prirodi realnosti utiče na modifikaciju materije i njenog zbivanja.
Na primjer, zvukovi, organizovani u muzičko djelo mogu pobuditi emocije u umu, dok ekstatični ritmovi mogu uzrokovati umnu napetost. Na tom postulatu počiva i „muziko-terapija“. Taj zvučni proces se odvija kao i vidni. Mi percepiramo zvukove na istom principu kako vidimo sunčevu svijetlost.
Uho kao receptivni organ prima zvukove, privlači ih srednjem uhu u kom se pojačava zvučna vibracija, odašilje unutarnjem uhu da bi se naposletku u vidu električnh impulsa transmitovala u mozak. Impulsi neuronima putuju u moždani centar zvuka, u kom se zvukovi zapravo i interpretiraju.
Čovjekovo uho je u mogućnosti da čuje zvukove frekvencija u rasponu od 10 ~ 20 000 Hz. Mnogo životinja ima taj prirodni aparat za otkrivanje puno širih spektara čujnosti zvuka, a neke i komuniciraju na tim opsezima. Na primjer, kitovi komuniciraju zvukom koji emituje ekstremno niske frekvencije u rasponu od 3 – 30hz. Navedeno se na istom principu odvija u biološkim receptorima dodira, mirisa i ukusa.
Nervni receptori na prstnim jagodicama odašilju električne impulse mozgu i upozoravaju ga o energetskoj prirodi ambijenta. Receptori jezika su izdjeljeni na particije kako bi ukazali mozgu na “gorke” i “slatke” energije. Nosni receptori epiteliuma vezuju molekule mirisa i prosleđuju utiske mozgu u vidu električnih signala.
Važno je imati u vidu da oči, uši i drugi osjetni organi materijalnog tijela zapravo prenose samo „utiske“, ali ne i kompletnu istinu. Navedene reference nam zapravo ukazuju da priroda materijalnosti ne izgleda i ne zbiva se kao takva van ljudskog mozga.
Van receptivnog opsega mozga, ona se zapravo manifestuje u vidu talasa energije. Ako se vidni proces ne dešava u očima, tako se ni čulni proces ne zbiva u ušima. Sunčevi zraci, zvuk i boje ne podležu tom vidu van umnih opažanja. Oni se van uma zapravo zbivaju kao konstante u moru energija i frekvencija koju nazivamo “Realnost”.
Autor: Ivan Mirković
