Energija, daje prvi impuls kretanju planeta i prvi udah tek rođenom djetetu. Sedam milijardi ljudi na planeti Zemlji su neprekidno uronjeni u moru energije i poput zvijezda na nebeskom svodu, uvijek povezani nevidljivim duševnim i umnim nitima. Ako dijete plače na jednom kraju planete, njegova energija dotiče sve ljude na eteričkom nivou.
Oči, predstavljaju ogledalo duše. Preko njih se odvija duševna komunikacija u fizičkoj materiji. Zato ljudi i gledaju jedni drugima u oči prilikom verbalnog razgovora. Oči su te koje zapravo komuniciraju. U njima se duše najprije prepoznavaju. Zatim, kada god gledamo u zvijezde, u makrokosmos, mi zapravo gledamo unutar sebe, u mikrokosmos.
Ljudsko biće predstavlja mikrouniverzum unutar makrouniverzuma i sve što smo u mogućnosti da pronađemo i vidimo u univerzumu, možemo pronaći i vidjeti unutar nas samih.
Kompletna priroda je umno umrežena. Kompletan univerzum „diše“ i ima dušu. Misli proizvedene u umu su energija. Svaka odaslana energija je “živa”. I ona putuje, ekspandira iz uma. To je energija u pokretu i kreće se nevjerovatnom brzinom. Ponekad, vrijeme i prostor nestanu zahvaljujući toj brzini. One su najfinija zbivanja prirode uma.
Čovjekov um je preslikana projekcija uma univerzuma koja kao njegovo makro oličenje djeluje na njega i njegova zbivanja. Zato su kompletne dimenzije prirode u njemu, u čovjeku, a ne van njega. Čovjek je minijaturna vasiona.
Njene dubine predstavljaju našu unutarnjost, zato mi i jesmo mjera nas samih. U prirodi to ima puno dublji smisao, i on je dat čovjeku da ga prepozna, da mu se prilagodi i da ga oživi.
Nažalost, um čovjeka je konstantno fokusiran na vanjsku trodimenzionu realnost pa tako može da uvidi samo ono što mu je omogućeno da “vidi”.
Tim prirodnim tokovima zapravo ništa i ne protivreči osim čovjekovog uma, koji povremeno pomisli da je zaista budan i da mnogo zna, ali taj um predstavlja samo jedan nerv tog prirodnog toka, samo jednu žicu na zvjezdanoj gitari.
Zato ga Univerzum i opominje, pokazujući mu da on tek počinje da se budi, da ništa ne zna, i da je tek na početku. Njemu tek predstoji sazrevanje i Univerzum ga u tome usmjerava. Rekonekcija predstavlja podsjetnik i komunikaciju putem energije koja teži da nas ponovo poveže sa univerzumom.
Najzad, da bi otpočeli pravilno kretanje u njoj, mi moramo prvo da se podsjetimo ko smo mi.
A mi zapravo predstavljamo neraskidivu vezu mikro i makro prirode. Na tim uvidima, mi sami kreiramo vlastitu realnost, najprije unutarnju, a zatim i vanjsku.
Tako da, ako zaista želimo uticati na zbivanja u trenutnom životu, mi prvo moramo da disаnje, oči i uši usklаdimo sа disаnjem, očimа
i ušimа prirode i univerzuma.
Da postanemo svijesni vlastitog disanja, emocija, misli, pokreta, prirode, drveta, trave, mrava, drugih ljudi. Da se krenemo povezivati sa kodeksima prirode, da pratimo njihov ritam, da se usmjeravamo po njima. To zaista nije teško, a jako je korisno jer sve dobro što iz njih proizlazi nam se direktno reflektuje nazad.
Uz tok Rekonektivne energije, mi se podsjećamo ko smo zaista.
Autor: Ivan Mirković
