Pomaže li joga poslije potresa? Postoji li vježba od koje se rjeđe pričinja da se tlo trese? Kako lakše zaspati, odmaknuti se od trena traume? U malom istraživanju utjecaja joge na PTSP od potresa, ljudi su se nakon intervencije radije družili, također im se popravio san, drugi su aspekti ostali isti kao i kod kontrolne grupe. Ohrabrujuć rezultat, ali trebalo bi to detaljnije istražiti, kažu.
Pretražujući „Yoga for PTSD” otkrivam studiju utjecaja joge na ratne veterane s posttraumatskim stresnim poremećajem. Ovdje su rezultati intervencije impresivniji.
Članak: https://academic.oup.com/milmed/article/183/5-6/e223/4838967
Slijedeća rečenica iz istraživanja opisuje principe sata joge kakav bi vam mogao koristiti, bilo da vježbate ili podučavate jogu.
„Elementi joge koja prepoznaje traumu su isključivo glasovne upute bez asistencija dodirom, izbjegavanje položaja kao “sretna beba” u kojima se osjećamo ranjivo i izloženo, neuživljavanje u osjet tijela, korištenje materinjeg jezika za označavanje poza umjesto sanskrita, te mogućnost izbora otvorenih ili zatvorenih očiju tijekom cijelog sata.”
Glasovne upute bez asistencija dodirom.
Studija datira prije pandemije. Danas uglavnom vježbamo jogu u Zoom grupama pa nema asistencija dodirom. Nadam se da će tako ostati i kad i ako se vratimo u dvorane. Sve važne upute mogu se prenijeti glasom. Asistencije koje „produbljuju” položaj nepotrebne su koliko i opasne. Nadomještaju li nečiji nedostatak snage, ne djeluju na uzrok, a pokušavaju li prekoračiti ograničenja građe, pogotovo oblik kostiju, potencijalno ozlijeđuju.
Izbjegavanje položaja kao “sretna beba” u kojima se osjećamo ranjivo i izloženo.
Smirujući položaji zatvorenih očiju koji potiču introspekciju poput položaja djeteta, mogu prizvati traumu zbog osjećaja ranjivosti. Ne treba ih brisati iz repertoara, nego dinamizirati. Iz položaja djeteta rado hodam rukama u stranu i otvorenih očiju, pritom ponudim prostor quadratus lumborumu sa suprotne strane. Slični položaji su štipaljka i krajnji položaj opuštanja koji iz jasnih razloga ne treba zvati položajem mrtvaca.
Neuživljavanje u osjet tijela.
Usmjeravanje pažnje na određene dijelove tijela može pokrenuti sjećanje na traumu. Bez obzira smatramo li da dijelovi tijela pamte ili su tek okidač za pamćenje, rezultat je isti. Čini mi se da za vježbače tako pokret postaje poželjniji od položaja, a da će instruktori stvoriti sigurnu atmosferu opisujući pokret, bez uživljavanja u osjete.
Korištenje materinjeg jezika za označavanje poza umjesto sanskrita.
Ne odbacimo prebrzo ovu uputu vojnicima koji su traumu doživjeli u stranom govornom području. Što manje nepoznanica na satu joge, početnici će se osjećati manje čudno. Ako se u sat vremena sretnu s dvadesetak i više položaja i pokreta, zadnje što trebaju su nazivi položaja koje ne razumiju.
Mogućnost izbora otvorenih ili zatvorenih očiju tijekom cijelog sata.
Ponekad početnike pozovem da pozdrave Sunce zatvorenih očiju i izazovu osjećaj za ravnotežu. Napredniji čak probaju žmiriti u jednonožnim balansima. Izbjegavat ću ovakvu vježbu još bar pola godine.
Uz sve ovo, valja promisliti i o uputama koje izgovaramo. Riječi poput zibati i ljuljati mogu okinuti neugodne uspomene. Iako se svi tek snalazimo u vođenju satova preko Zooma, čini mi se neophodno da uz sve nove momente pripazimo i na potencijalne riječi okidače.
Molim podijelite svoja razmišljanja u komentarima ili na danijeldubicanac@gmail.com
Hvala!
Autor: Danijel Dubičanac
