“U jednoj knjizi sam pročitao, “Ptice slete na istu granu, pa odlete na razne strane. Oblaci se sastanu na nebu, pa se raziđu. Takva je sudbina svih zemaljskih bića…”
Septembra 2011. godine kao prekookeanski navigacioni oficir plovio sam atlanskim okeanom iz Argentine ka Francuskoj. Tog jutra, tek po prelasku ekvatora, u ranim jutarnjim časovima primio sam viziju moje majke.
Počela je sa njenim likom, u “nebeskoj bašti” (majka se oduvijek iz ljubavi bavila baštovanstvom, uzgajanjem ruža) brižno pazeći na njen unutarnji sklad. Bašta je bila obavijena prozračnim oblacima umjesto drvene ograde. Gledam je, pokušavam da je dozovem, ali ona me ne primjećuje, iako je udaljena tek nekoliko metara od mene. Nekoliko trenutaka kasnije, majka je blago okrenula pogled ka meni i s’ ljubavlju mi se nasmjehnula. Njene oči pružale su mi osjećaj ushićenja i spokoja.
U kontinuumu njenog pogleda, nevjerovatna bijela svijetlost počela je da se sažima sa rubova kadra u njene grudi, i pritom nastaje jak blijesak koji me probudio u kabini.
Srce mi je kucalo kao da me je jurila neka zvijer. Znao sam da je umrla.
Kad smo se poslije nekoliko časova približili Kanarskim ostrvima, to mi je potvrdio i faksimil kompanije kratkom porukom, “hitno se javi kući”.
Njena smrt je bila iznenadna. Niko je nije očekivao. Njena duša se tada pozdravila sa mnom, dajući mi utjehu i uvide viših dimenzija koji su se ponovili u još jednom polusnu, tačno poslije 40 dana.
Ali taj pozdrav i rastanak odnosio se na materijalnu dimenziju. I dan danas, mogu da osjetim dušu moje majke.
Najzad, to je dio prirodnog toka. Nama su čula u materijalnoj dimenziji prilično “ograničena” i mi ne opažamo mnogo toga, ali bliske duše mogu da nas vide i posjećuju.
Duše sa kojima smo bili povezani na Zemlji, a koje sada postoje na drugoj talasnoj dužini vide kompletnu fotografiju, jer nisu ograničeni fizičkim tijelom i čulima kao mi.
Važno je imati u vidu da oči, uši i drugi osjetni organi materijalnog tijela zapravo prenose samo „utiske“, ali ne i kompletnu istinu. Oni nemaju takvih ograničenja. Njihova pažnja i svijest mogu da djeluju nelokalno, tako mogu da budu prisutni u više dimenzija istovremeno.
Jedan od uvida moje majke bio je sledeći: „Duše koje su ti potrebne za tebe su uvijek tu. One znaju tvoje misli, vide stvari koje ti ne možeš jer si ograničen fizičkim tijelom i čulima, pružaju ti snagu i podršku kada ti je potrebna.
U pravom trenutku, u pravo vrijeme. Ali puštaju te i da radiš ono što želiš jer nemaju pravo da ograničavaju tvoju slobodnu volju. Tada se ne mješaju. Zato je od vitalne važnosti da povećavaš tvoju svijest o svemu, kako bi tvoje odluke bile najbolje za tebe“.
Za kraj, shvatio sam i sledeće. Ako smo mi tužni i patimo, duše osjećaju eho naše patnje i tada su one takođe tužne, zbog nas. Nekada duše na Zemlju dođu sa posebnim zadatkom i kratkom ulogom koju ne možemo uvijek razumjeti.
Najzad, ako mi ne vidimo taj smisao, potrebno mu je smisao dati, jer samo tako možemo primiti kompletniju fotografiju i vlastitog života na Zemlji.
Autor: Ivan Mirković
