„Yoga is art of action or art of work/Joga je umjetnost akcije i rada” napisao je Richard Freeman u svojoj legendarno knjizi The Mirror of Yoga. Smatram da je ovo dobar uvod kada govorimo o karmi i granicama.
Samo kratko da se osvrnem i kažem da je po meni ovo najbolja knjiga, do sada, koja secira tradicionalne indijske jogijske prakse. Ali i energetske kanale, važnost daha, Samkhya filozofiju te aspekte Bhagavad Gite, a sve kroz jedan pitak i pristupaćan ton.
Međutim, ovo nije recenzija Free manove knjige nego rađe osvrt na umjetnost rada ili umjetnost poduzimanja određenih akcija. Ovo je jedno iskustveno promišljanja o tome kako su te akcije povezane sa jogijskim praksama te naravno kako se te prakse prevode u našim svakodnevnim životima.
Naše akcije, riječi, misli ili odluke svakako imaju odraz na kvalitetu naših života, ali i svih onih koji su u kontaktu s nama. Čak i s onima koji su poput milijuna životinja zarobljeni na farmama i klaonicama diljem svijeta.
Naše odluke utječu i na kvalitetu zraka, vode i hrane koju jedemo. Utječu na izrabljivanje šuma za uzgoj stoke, utječu na kvalitetu života plavetnih kitova, izvora rijeka ili osjećajnih bića generalno.
Naše akcije imaju utjecaj na kvalitetu naših misli, emocija, obrazaca ponašanja. Kako zen budistički učitelj Thich Nhat Hanh kaže međubivanje je naša realnost. Shodno tome naši parcijalni interesi nikada nisu samo to, dapače oni su dio, kazano jungovskim rječnikom, naše kolektivne svijesti. Samim tim to je trag naših akcija zauvijek zapisana u cjelokupnosti postojanja.
Joga stoga nije gimnastika, fitnes ili zdrav životan stil. Joga je prije svega put ljubavi, suosjećanja i nenasilja. Joga je umjetnost uvježbavanja naših akcija za dobrobit cjelokupne globalne zajednice.
I kada god nam se činilo da smo ponovno pali te da nema svjetla na kraju tunela pokušajmo samo otvoriti oči malo bolje te razumjeti da taj, uvjetno rečeno pad, je samo refleksija onoga na čemu još trebamo raditi te da su lekcije naučene upravo alati koji će nam pomoći u tome. Alati koji će nam poslužiti da bolje razumemo ograničenja kada govorimo o karmi i granicama.
Međutim, ukoliko svedemo jogu isključivo na prostor veličine prostirke zapravo i dalje živimo zabludu zbog koje smo eventualno posegnuli za nekom praksom, u ovom slučaju jogom.
Ukoliko se naše akcije, naše namjere, misli, riječi i sveukupan rad ne usmjere ka prostoru srca, zajednice, sigurnosti, suosjećanja, ostat ćemo „fit” ali dalje od te ego pozicije nećemo stići.
Baghavad Gita slikovito prikazuje karma jogu ili jogu akcije/rada/namjere kroz primjer Arjune i dva zaraćena kraljevstva. Kao niti Arjuni, ni mnogima od nas nije lako donijeti konkretne odluke razumijevajući zakon vječne promjene. Nego se naprosto nastavljamo vrtiti u krug neizbježne patnje.
Nastavljamo povlačiti granice između JA i neJA. Sve što se nalazi izvan prostora mojeg ega ili još niže samo persone koju igram nije od predmeta mog interesa te se na taj način odvajam od jedinstva i međubivanja.
Ovakvo stanje odvodi nas od svijesti o tome da smo sačinjeni od pet elemenata te da se njima vraćamo. Zaboravljamo nerođenje i nesmrt kao osnovu postojanja.
Karma joga je nesebičan čin u kojem svih osam aspekata joge, nesvjesno, imaju priliku da procvjetaju. No, da se ne bi zavaravali, živjeti karmički kroz govor, misli, osjećaje i naše akcije nimalo nije lak zadatak.
Stremiti ka tome ili imati ideju o tome uvelike se razlikuje od samog življenja. Također jedna od zamki stremljenja ka karmičkoj disciplini jest i opasnost ulaska u prostor perfekcionizma ili spiritualnog materijalizma koji također perpetuira našu ego poziciju rađe nego samu spiritualnost.
Svjedoci smo posrnulim guruima, kultovima i različitim organizacijama koji preskaču nivoe svijesti te se okrunjuju u nečem što možemo nazivati lažna spiritualnost koja na prvu izgleda kao idealan karmički koncept.
Kako onda znati da su naše akcije nesebične, suosjećajne i odgovaraju zahtjevima međubivanja? Kako biti siguran gdje je granica između JA i neJA? Kako znati što činim iz nagonskih pobuda?
Ovo su sve pitanja na koja ni sam ne znam odgovor. Ovu su pitanja u kojima se uvjetno rečeno odmaram. Pitanja koja udišem u sadašnjem trenutku te koja izdišem uz osjećaj da sam sada i ovdje.
Ova pitanja, moguće su, samo stvar prošlosti i budućnosti, a naše akcije odgovori koje nudimo sada. Možda!
Autor: Petar Dukić
