Transformacija kroz humanitarni rad – Moj boravak u Kalkuti (Kuća Majke Tereze) – drugi deo

Može se fotografirati za javnost, jedino grob Majke Tereze i kapelica. Posjetitelja ovdje nema mnogo tijekom dana, ima ih vrlo malo. Vidjela sam jedan dan nekoliko japanaca, jedan dan manju grupu iz Kalifornije, i dnevno dođe nekoliko domaćih pokloniti se Majci Terezi.

Svako jutro u 6 sati je sveta misa u Kući, nakon toga doručak i poslije njega molitva. Zatim počinju volonterski zadatci. Volonterski rad može biti veoma težak, naročito ovdje u Kući.

Mislim na onaj mentalni i psihički dio jer nije sve baš tako bajno kao što se čini. Ili sam samo ja tako osjećala. Ovdje s djecom rade zaposlene osobe koje nimalo nisu empatične. Osjetila sam to već prvog dana boravka u Kući s djecom.

Njima je to posao koji odrade za plaću kao i bilo koji drugi. Po mom sudu, prestroge prema dječici od kojih su mnoga hendikepirana i trebaju posebnu pažnju i ljubav. Međutim, od njih to ne dobivaju. Šteta što se više časnih sestara ne može baviti djecom jer tada bi situacija bila drugačija.

One su čista ljubav i dobrota, ali ne stignu se baviti djecom. Prepuštaju to zaposlenim osobama koje nemaju u sebi toliku ljubav koja je potrebna toj djeci. I to me na neki način jako rastužilo. Već prvog dana.

Ne znam, možda je to samo moj osjećaj i zapažanje. Ali osjećala sam se nekako jako bespomoćno u svemu tome. Znam da smo potrebni toj djeci, ali im ne uspijevamo dati to što im treba jer tu su zaposlenici koji to koče i treniraju strogoču.

Na primjer, takvih iskustava nemam iz Afrike, iz sirotišta ili iz škola, jer tamo onaj tko osnuje sirotište, taj i brine o toj djeci i pruža im svu zaštitu i potrebnu ljubav, a volonteri se samo nadovežu na to. Upravo to mi je ovdje nedostajalo.

Zaposlenice, sve redom ženske osobe, tu djecu u Kući uopće ne doživljavaju, tretiraju ih kao manje vrijedne, glupe i nesposobne, hraneći ih nasilu i trpajući im u usta hranu protiv njihove volje bez imalo osjećaja na licu, hladnih obraza i hladnih očiju.

Sve me to malo deprimiralo jer nisam tako zamišljala to sveto mjesto Kuće majke Tereze. Mislila sam da je ovdje ta čista ljubav svakodnevno na djelu i da djeca to osjećaju.

A onda sam shvatila da djeca ovdje osjećaju samo propisane upute kojih se trebaju držati svakodnevno. Sve je propisano do u minutu i nema ničeg prirodnog. Onog instiktivnog što se kod djece rađa iz minute u minutu. Tako djeca na neki način postaju roboti, a zaposlenice odrade svoju smjenu i odu.

Nažalost, časne sestre su premalo prisutne da bi uvidjele sve te radnje i nešto promijenile. Možda me mnogi neće razumjeti o čemu govorim, kao što je i meni teško točno objasniti što želim ispričati. No oni koji žive u ljubavi čistog srca shvatiti će jako dobro što želim reći ovime.

Kada ovo usporedim s Afrikom, stječem dojam kako je u Africi ipak sve nekako jednostavnije i lakše, mnogo spontanije, prilagođeno djeci. No, s druge strane, mogao bi netko reći da je problem u meni jer sam toliko osjećajna i sve nekako proživljavam kao da se meni događa a ne djeci. Nema veze, samo znam da tu svoju osjećajnost i ljubav ne želim mijenjati.

Nedavno sam imala priliku otići i u sirotište u Kuću Majke Tereze u Kochiju u Kerali, za vrijeme svog zadnjeg boravka u Indiji prije nekoliko mjeseci, u veljači 2020.godine.

Bila sam jako dirnuta, do suza, jer sam se odmah podsjetila na svoj boravak u Kalkuti 2014. godine. Čistoća na nivou, sve uređeno, briga o djeci na nivou. Bila su to uglavnom djeca s posebnim potrebama kojima se itekako treba posvetiti.

Željela sam tada pokloniti nešto djeci i donjeti darove, no u druženju i razgovoru sa voditeljicom sestrom Josipom, rečeno mi je kako ne smiju primati nikakve darove za djecu.

Voditeljica sirotišta je sestra Josipa koja je nedavno stigla upravo iz Zagreba gdje je boravila 7 godina sa sestrama misionarkama, a sada je premještena u Kochi gdje je i rođena.

No, nakon našeg razgovora, sestra Josipa je ipak pristala da kupim za svu djecu u sirotištu hranu i voće: banane, krumpir, tikvice, i drugo voće. Zauzvrat sam obečala da ću posjetiti njezine kolegice u Kući sestara u Zagrebu i prenjeti im njezine pozdrave.

Jako me se sve dojmilo i otišla sam stvarno u jednom krasnom raspoloženju i zadovoljna viđenim.

S mojom grupom djece u Kalkuti, družila sam se od 8-12h, zatim smo djecu nahranili i spremili na spavanje, a ja sam za to vrijeme otišla razgledavati okolicu.

Vratila sam se oko 15 h i ostala s djecom do 18h sati vani u parku na dječjim spravama igrati se.

U Kalkuti sam posjetila i mnoge hramove, između ostaloga i hram Ramakrišna. Tu su se mnoge žene htjele sa mnom fotografirati, te hram božice Kali u starom dijelu Kalkute.

Tamo sam imala i osobnog vodiča koji me uspio prevesti da sve vidim i pored velike gužve koja je bila taj dan u hramu. No, stari dio Kalkute je priča za sebe.

I pored mnogih putovanja do sada po Indiji, nekako mi se čini da je stari dio Kalkute najteži do sada što sam vidjela po Indiji. Možda zato što je veliki grad pa nekako očekujemo da u gradu nema tolikog siromaštva.

Ovaj grad je od jutra do navečer u dimnoj zavjesi od prašine koja se diže od prekobrojnih automobila na ulici, do ljudi kojih ima kao mrava.
Promet je toliko gust da je nemoguće prijeći 2 traka ulice ako ne prelazite na semaforu.

Većinu prometa čine taxi koji su svi u istoj boji  i može ih se zaustaviti bilo gdje na ulici. Potrebno je obavezno reći da uključi taximetar, a start kreće od 25 rupija (oko 2,5kn), zaista jeftino.

No, ako zaboravite to napomenuti onda vas na kraju vožnja može stajati mnogo više novaca nego što to stvarno vrijedi. Ja sam se vozila taxijem od zračne luke više od sat vremena za samo 270 rupija, znači oko 25 kn.

Kalkuta je vrlo veliki milijunski grad i vrlo siromašan grad. No, u svakom trenutku sam se na ulici osjećala potpuno sigurno. U bilo koje doba dana i noći, i to u najsiromašnijem dijelu starog grada.

Ovdje nema krava na ulici, samo su gladni psi i mačke od životinja. No zato ljudi spavaju pored vrlo prometnih ulica, kupaju se na ulici usred dana grupno polijevajući se vodom i rade sve na ulici, kuda prolaze pješaci. Tu se nalaze njihove male limene ili drvene radnje u kojima kuhaju i prodaju čaj i hranu na ulici. Jede se sjedeći na podu, odnosno na zemlji.

Od svih dosadašnjih mjesta i velikih i malih gradova po Indiji na mojim putovanjima, Kalkuta me se dojmila kao daleko najsiromašniji i najteži grad, govorim o starom dijelu grada.

Bijelaca ovdje na ulicama nema. Danima nisam vidjela niti jednog iako sam mnogo pješačila okolnim ulicama kako bih što bolje doživjela grad. Vidjela sam ih samo nekoliko u posjeti Kući Majke Tereze.

U blizini njezine kuće, u istoj ulici, nalazi se i prekrasna crkva sv Tereze Avilske u kojoj sam također bila jednom na misi i to na bengalskom jeziku. Bio je to za mene doživljaj kao i kada sam u Africi prvi puta bila na misi na swahili jeziku, zatim na lusoga jeziku, pa enegleskom.

No tamo su svete mise vesele i dugo traju za razliku ovdje gdje misa završi za pola sata u miru i tišini. Ljudi ima jako malo na misi, ali dođu i neke sestre misionarke.

Inače ovdje nitko ne zna gdje je Croatia (Kroejša), pa čak niti turisti iz Kalifornije s kojima sam razgovarala.

No, kada sam sestrama rekla da je to republika ex Jugoslavije kojoj je pripadala i Makedonija gdje je rođena i Majka Tereza odmah su znale, pokazujući mi i objašnjavajući mi sve važno oko Majke Tereze i njihove službe.

Sestre misionarke imaju svoje dnevne rituale i službe koje obavljaju svakodnevno.
Jutarnja misa u 6 sati je poseban doživljaj jer dođu i svi volonteri. Nakon toga u 7 sati je skroman volonterski doručak: masala čaj, banana i tost.

Nakon toga volonteri odlaze svaki na svoj zadatak na nekoliko mjesta u gradu, ovisno o tome što tko radi i gdje, u kojoj Kući. Volontera ima iz Argentine, Japana, Kanade, Kine.

Dok sam ja boravila i volontirala ovdje nije bilo nikoga iz Evrope osim mene nažalost. Nisam željela ulaziti u rad s hendikepiranom djecom jer sam smatrala da za to ipak nisam dovoljno stručna. Htjela sam to prepustiti osobama koje su zaposlene za rad s njima.

Iako sestre žele da volonteri rade s njima bez obzira na stručnost, pa makar da im puste glasnu glazbu i plešu im, što nepokretnu djecu jako razveseli i raduje.

Bila sam presretna što mogu svakodnevno tomu svemu prisustvovati i pokloniti se Majci Terezi.
Kalkuta ima i metro, no za nas strance, pored toliko ljudi na ulici i natpisa po zidovima, teško je uočiti ulaze u metro stanice, za razliku od New Delhija gdje sam se jako dobro snalazila u metrou.

No, uvijek sam bila jedina bjelkinja u metrou jer zapadnjaci se voze rikšama i taksijima umjesto jeftinijih metroa. U metrou se čeka u redu na ulazak, muškarci ulaze u sve vagone, osim u prvi koji je rezerviran samo za žene.

Metrom se voze uglavnom poslovni ljudi u odijelima. Za njih je to poput vožnje u našim taxijima. Gradskih autobusa ima toliko na prometnicama da ponekad jednostavno zakrče promet, a svi su uvijek puni kao sardine. Ljudi vise na vratima autobusa i voze se tako.

Svi su iste boje, stari, a i mnogi su razbijeni, ali to je ovdje normalno jer je vožnja doslovno za džabe za naš pojam.
Kalkuta također ima i gradski tramvaj koji je za razliku od autobusa kultiviraniji i nešto skuplji i kojim se pak voze oni nešto imućniji od siromašnih. I oni su pretrpani ali ne toliko koliko autobusi.

Za mene je najljepše bilo pješačiti tim ulicama kada bih se vraćala iz Kuće Majke Tereze ili se voziti rikšom. Gledati okolne male radnje u kojima se nalaze razne alatnice, prodavaonice raznoraznih dijelova za automobile, popravak cipela, izrada namještaja, otvorene kuhinje.

I svi imaju prometa i svoje klijente. Usput sam u jednoj trgovini kupila kožne lagane sandale za ovakav štrapac za samo 270 rupija (oko 25kn) i jedne japanke za poklon kčerki.

Pored ulica hoda se po običnom zemljanom putu vlažnom od njihovog ritualnog dnevnog kupanja, prljavog od nabacanog smeća. Prljavog od pobacane kuhane hrane u otvorenim kuhinjama ili bih prelazila preko onih koji spavaju tu gdje se prolazi.

Vrlo malo sam snimala i fotografirala jer turista tu nema. I jednostavno nisam imala srca uperiti fotoaparat ili kameru u nekoga ili nešto, znajući da zadirem u njihovu privatnost, iako se nalaze na ulici.

A ulica je njihov dom, njihov krevet, njihova kupaonica, njihov stol za jelo. Kako onda objasniti nekome i odgovoriti na pitanje da kod nas u lijepoj našoj nema takvog siromaštva i gladi kakvo sam se nagledala diljem cijele Indije i Afrike.

Vjerujem da takva pitanja postavljaju ljudi koji nisu svojim očima to doživjeli. Kako možemo reći i uspoređivati da je kod nas siromaštvo i da se teško živi.

Naši ljudi su navikli na stalno gomilanje materijalnog i usput opterećivati druge kako im je teško. Zaboravljaju zahvaliti na tome što im je dano i na onome što već posjeduju.

Nagledala sam se ovdje svakodnevno kako se ljudi mukotrpno trude zaraditi za život na razne načine na ulici. Ne tražeći, niti moleći za novac da im netko dade.

Suhonjavi muškarci na ulici, mokri od znoja na vručini i prljavi, vuku dvokolicu kilometrima na ulici, a na njoj sijede lijepo obučene dame ili muškarac u odijelu.

Rade to za takvu „siću“ da im nije dovoljno niti za 1 obrok dnevno, a kamoli za cijelu obitelj.

Na toj dvokolici obično i dočekaju jutro, spavajući samo par sati, kako bi opet mogli nastaviti s vožnjom onih koji si to mogu priuštiti.

Gledajući to na ulicama, imala sam osjećaj kao da gledam neki prastari film o robovlasništvu.

Muškarci upregnu pojas oko struka i vuku dvokolicu. Često s vrlo teškim teretom nekog jakog muškarca. Pritom, moraju vrlo dobro poznavati pravila prometa i služiti se rukama umjesto trube i žmigavaca.

I najmanja pogreška u tako gustom prometu automobila, taxija, autobusa, rikši, može ga koštati života, kao i osobe koju vuče.

I tako cijeli dan, kilometre i kilometre. Umjesto da stane negdje, ispruži ruku i moli za koju rupiju, on mukotrpno i pošteno zarađuje.

Mogla bih vam ovako nabrajati i opisivati mnogo, mnogo toga što sam vidjela i proživjela ovdje i u ostatku Indije. Želim vam prenjeti dio toga kako bih vam barem malo dočarala težak i siromašan život ovih ljudi.

Do sada sam pisala samo o onoj duhovnoj strani Indije, o hramovima, ashramima, učiteljima, guruima. Mnogi zapadnjaci koji dođu u Indiju često opisuju samo indijske rituale, načine na koje štuju i slave svoje Bogove ili se pak posvete opisivanju njihove hrane i prljavštine.

No, kako mogu biti čisti kada žive na ulici sa životinjama, kravama, psima i mačkama. Kada nemaju svoj dom, svoju kuhinju, svoju kupaonicu, kao mi koji često pretjerujemo u tuširanju i korištenju raznih kemijskih preparata za tijelo.

Robovanje navikama. Naravno da takav način života na ulicama povlači za sobom i razne bakterije i bolesti. Zato je njihov prosjek starosti oko 50 god.
Prljavštinu je u Indiji jednostavno nemoguće izbjeći jer tolika populacija ljudi ostavlja za sobom i gomilu prljavštine živeći na ulicama.

Neasfaltirane uske ulice u starom siromašnom dijelu Kalkute, pune su prašine i smeća. Ta prašina ulazi mi u nos i usta jer ne nosim masku kao japanci.

Nakon pola sata osjećam grebanje u grlu a nos je prepun, teško dišem, ali želim to sve doživjeti i proživjeti, nikako propustiti.

No, neke sam stvari ipak morala propustiti jer nakon par dana sam se razbolila. Odjednom se pojavila mučnina, zatim povračanje, povišena temperatura, proljev.

Očito sam se preforsirala u svemu. Iznad svojih energetskih mogučnosti, što je oslabilo moj imunitet. Morala sam se zadovoljiti ostankom u sobi puna 3 dana i liječiti se.

Već sam imala takvih iskustava po Indiji. Kako nisam paničarka, jednostavno pustim da sve prođe kako je i došlo. To mi je dalo malo vremena da se osobno posvetim sebi i iskoristim vrijeme za meditacije i onaj unutarnji rad na sebi.

Tri tjedna su mi preletjela u Kalkuti stelovitom brzinom i osjećala sam kao da sam tek stigla. Posla je bilo mnogo, stalno se nešto dešavalo, a kada bih se vratila u svoju sobu uvečer, odmah bih zaspala od iscrpljenosti.

Zadnji dan boravka sam saznala da su ovdje u Kući i 2 sestre iz Hrvatske već 7 god u službi, no više nije bilo vremena potražiti ih i progovoriti s njima na hrvatskom jeziku. Jezik koji mi je počeo jako nedostajati zadnjih dana, kao i moja unučica, nakon skoro 3 mjeseca boravka ovdje po Indiji.
Bilo mi je drago kada me sestra misionarka pri odlasku pozdravila sa „Hvala“.

Zagreb, 5.9.2020.

Autor : Dragica Kopjar