Nakon Tiruvannamalaia, ashrama Ramana Maharshi i sirotišta u kojem sam volontirala, uputila sam se ka Kalkuti. Bila je godina 2014 i kraj mjeseca ožujka.
U Ashramu sam dogovorila organizirani taxi za zračnu luku u Chenaju do koje je potrebno oko 4 sata vožnje. Imala sam dovoljno vremena za promišljanje o svemu, o sebi, o tome da li sam spremna za odlazak u Kuću Majke Tereze.
Na neka pitanja nisam imala odgovore i zato sam se pokušala prepustiti životu i trenutku da me vodi dalje. Smatrala sam da sam dovoljno duhovno rasla, a nadala se da će mi i boravak i volontiranje u Kući još više donjeti daljnju transformaciju.
Nekako sam znala da ja to mogu, da sam spremna na izazove koji me čekaju u Kući.
Emocionalno i mentalno dovoljno pročišćena, sa prihvaćanjem svih teških situacija koje su mi se dogodile u životu, kročila sam dalje mnogo lakše nego u godinama prije toga kada još nisam pročistila svu tugu i bol i pomirila se sa sinovom smrću.
Nekako sam bila svjesna toga da me on vodi na ovom putu i daje mi smjernice, da je upravo on otišao kako bi meni otvorio put prema transformaciji koja je bila neizbježna kod mene. Samo velike i stare duše mogu dogovoriti takve sudbine, znajući da su obje dovoljno jake da mogu podnjeti sve što će se događati u njihovim životima.
On je znao da je dovoljno jak da može podnjeti takvu tešku smrt kao veoma mlada osoba, a ja sam znala da neću do kraja pokleknuti pred takvom sudbinom svog sina, te da ću ustrajati shvatiti zašto nam se neke stvari dogode u životu, proučavati kako djelovati i čistiti obiteljsku karmu, kako rasti duhovno, mentalno i emocionalno, te kako izvući zadnje atome energije kada smo na rubu smrti i izdići se iznad toga.
Da, imala sam mnogo posla sve ove godine radeći na sebi i osviještavajući svoju životnu misiju, no svejedno sam na putu do zračne luke Chenaj imala neka previranja.
Nisam u potpunosti znala što me čeka na mjestu dolaska u Kalkuti. Avio kartu sam kupila mnogo ranije i za prvih nekoliko dana rezervirala smještaj u blizini Kuće majke Tereze.
Vozač taxija do zračne luke Chenaj bio je veoma tih, pogledavao me povremeno u retrovizoru, ali me nije ništa pitao. Vidio je da sam u nekoj svojoj meditaciji i totalno odsutna duhom.
Dok u jednom trenu nije rekao da ćemo stati jer mora 10 minuta odmoriti i popiti kavu. Naravno, da treba, predah je i meni dobro došao da izađem iz auta i uzmem zraka.
Tiruvannamalai je na jugu Indije i za razliku od sjevera i Amritsara odkuda sam stigla ovamo, ovdje je bilo mnogo toplije, vruće i sparno.
I u malom avionu Indigo Air za Kalkutu prepustila sam se trenutku. Gledala sam kroz prozor i nakon 4 sata leta stigla u Kalkutu u Zapadni Bengal, grad koji je nekad bio glavni grad Indije prije Delhija.
U prvi mah nisam imala nikakav dojam o gradu, bila sam i pomalo umorna od duge vožnje do zračne luke u Chenaju, pa zatim od leta, te sam jedva čekala doći u rezervirani smještaj i malo odmoriti.
Uzela sam taxi i odvezla se do smještaja u neposrednoj blizini Kuće, u kojem sam trebala ostati 3 dana, nakon čega sam planirala pronači novi smještaj u ulici u kojoj se nalazi Kuća Majke Tereze.
Kalkuta je ogroman milijunski grad, gdje je veliki kaos na ulicama i gdje mnogo siromašnih živi na ulici. Odlazak u Kuću planirala sam drugo jutro.
Dva puta u tjednu primaju se volonteri i upisuju u Knjigu, te raspoređuju na zadatke, pa sam tako unaprijed planirala da dođem u srijedu.
Javila sam se ujutro u 6 sati na ulazu dežurnoj sestri i priključila se nekolicini volontera koji su čekali doručak.
Čaj, tost i 2 banane, uobičajeni doručak u Kući. Nakon toga zajedno smo svi prisustvovali jutarnjoj misi u kapelici posvečenoj Majci Terezi, a nakon mise jedna od časnih sestara povela me u razgledavanje Kuće i odmah sam ostala taj dan volontirati…
Kratka orjentacija po odjelima za djecu, od grupe s hendikepiranom djecom, grupe najmanjih od 1-4 godine i grupe s većom djecom 4-8 godina u kojoj sam odmah ostala.
Smatrala sam da s njima mogu najbolje raditi. Djeca su mi odmah potrčala u naručje, hvatala oko nogu, htjela u krilo, pokušavajući svatko za sebe privući moju pažnju.
Djecu paze i čuvaju zaposlene osobe ovdje, kojih ima dovoljno, a pomažu im sestre misionarke i volonteri kojih nažalost nema dovoljno, što me jako razočaralo.
U mojoj grupi nije bilo drugih volontera.
Među hendikepiranom djecom svih dobi ima onih nepokretnih, do onih koji su gluhonijemi i slijepi. Sestre rade s njima razne pokrete, uče ih hodati, uče ih jesti, pomažu im prinjeti hranu ustima i masiraju one nepokretne. Nimalo lak posao.
Sva su djeca siročad, ostavljena ispred njihovih vrata i ne znaju za roditelje. Mnogi će misliti i reći kako i kod nas ima domova za nezbrinutu djecu i kako nije potrebno ići tako daleko, no, u svemu tome postoji ogromna razlika, jer ovdje sam odmah počela raditi, nisu potrebne nikakve pripreme, nitko me ne uči kako primiti i zagrliti dijete, niti jedan volonter ne prolazi nikakvu dugu proceduru oko prijave i svi su dobrodošli.
Ta, zar trebam učiti kada sam odgojila svoje dvoje djece i imala sam već tada unučicu staru 3 godine.
Za volontera je ovdje najvažnija kvalifikacija veliko srce za ljubav i spretne ruke za rad.
Naravno, postoji i ovdje dnevni raspored kada djeca idu spavati, kada imaju doručak, snack, ručak, popodnevni odmor, školu, večeru. No, između toga sve ovisi o kreativnosti i snalažljivosti volontera.
Za one najmlađe treba pripremiti krevetiće s mrežama protiv komaraca, mijenjati posteljinu, presvlačiti ih, nahraniti ih. Djece u mojoj grupi je bilo ukupno 41 u tom trenutku.
Znala sam da se nalazim na pravom mjestu, točno tamo gdje trebam biti, znala sam da Univerzum za mene ima plan,i da me šalje stalno na neke nove zadatke, vjerujući kako sam dovoljno spremna obaviti ih.
Ako On vjeruje u moju spremnost onda niti ja nemam razloga posumjnjati u sebe, već jednostavno slijediti ponizno put koji mi pokazuje. Zahvaljujem i molim se svakodnevno na tom putu transformacije kojim me vodi.
Problem može biti jedino u našem umu s kojim se mnogi poistovječuju, a ne sa svojim unutarnjim bićem.
Ako znamo da mi nismo samo um, da je on dio naše psihe i ponaša se kao program na kompjutoru i da ne voli promjene i da svaku promjenu doživljava kao prijetnju, onda nam je mnogo lakše.
Naš um ima otpor na prihvačanje nečeg novog i drugačijeg.
Zato se ljudi najsigurnije osječaju na svom poznatom terenu, u poznatom okruženju i teško prihvačaju nove životne okolnosti. Moderno rečeno, teško izlaze iz svoje Zone komfora.
Dakle, samo spremnost na promjene i transformaciju može nas dovesti do pravog ishoda, u kojem ćemo rasti u pozitivnom smislu zajedno s novonastalom situacijom. Ukoliko smo duhovno zreli to nam neće biti problem.
To je samo još jedan proces duhovnog sazrijevanja, koji treba doživjeti kao blagoslov i prihvatiti ga, jer ne postoji zaobilazan put prema sebi, već je to put kroz one najneugodnije aspekte s kojima se moramo suočiti na tom putu, a koji nam daje Univerzum i poziva nas na osvještavanje i odbacivanje određenih obrazaca ponašanja. Zato trebamo pronači u sebi snagu i skočiti na novu razinu svijesti i novu kvalitetu života. Sve ovo su načini kroz koje možemo rasti i transformirati se.
Uvijek dobijemo ono što nam je potrebno, a ne ono što želimo. Osim ako se to dvoje baš poklopi, da je ono što želimo upravo i ono što nam treba. Kod mene se očito to dvoje poklopilo.
Svaki puta do tada putujući u Indiju, a bio mi je to 4-ti put, rekla sam sama sebi: slijedeći puta kada idem ponovno, idem u Kalkutu, u Kuću Majke Tereze volontirati.
I napokon sam stigla tamo.
U Kuću Majke Tereze. Nisam sigurna da ću vam uspjeti riječima prenjeti svoje osjećaje i sve što sam proživljavala ovdje jer to je uvijek najteže. Sažeti u rečenice i odabrati prave riječi kojima bih to opisala.
To jednostavno treba doživjeti. No, pokušat ću.
Uvijek sam voljela na web stranici Plavi anđeo pisati citate Majke Tereze koja mi je bila veliki uzor. Smatram da svaki volonter uvijek može pridonjeti oceanu da bude veći pa makar samo s jednom kapi vode, koliko god mi mislili da je to samo jedna mala kap u oceanu.
Ali nije. Gledajući sve ove ljude ovdje, ta mala kap može biti itekako velika za nekoga ako dolazi iz srca.
Znam, mnogi će misliti i reći, ne treba ići tako daleko da bi se to spoznalo. To je istina, ja sam davno to spoznala, i Kalkuta može biti bilo gdje na kugli zemaljskoj ne samo ovdje, kao što i Afrika može biti isto tako, pa i u Hrvatskoj.
Ali biti ovdje i uvjeriti se koliko su volonteri ovdje potrebni, koliko sestre misionarke ovdje daju sebe i kako daju sebe za druge, je sasvim nešto drugo.
Zato sam i željela doći ovamo, volontirati i pomoći im koliko to mogu bar nakratko. Naravno da za doći ovdje treba puno odvažnosti i zato to nije za svakoga.
Ja kažem da je to jednostavno poziv, misija. Snimanje i fotografiranje svugdje ovdje je zabranjeno, kao i djece u Dječjoj kući, pa vas tako moram razočarati ako ste očekivali fotografije s ovog, za mene, posebnog mjesta.
Nastavak sledi…
Autor : Dragica Kopjar
%20–%20prvi%20deo){kind=link}