Spiritualnost je, čini mi se, jedan od onih proizvoda koji su tijekom kratkog perioda zauzeli zapadno tržište, umove, teorije, rasprave i tome slično.
Možda, za mnoge od vas, pretjerujem etiketirajući spiritualnost kao robu, ali naprosto ako pogledamo malo pobliže razumjet ćemo i zašto.
Naime, spiritualnošću i njenim „alternativnim” oblicima bavio sam se, osim iskustveno, i u svom magistarskom radu iz 2014.
Tada sam pokušao teoretski razumjeti što je to spiritualnost u današnjem društvu, ali u specifičnom kontekstu tzv. eko ili namjernih zajednica u Hrvatskoj.
Od tada pa do danas putovao sam svijetom i radio sa nekim od najpoznatijih učitelja/ica iz ashtanga yoga svijeta koji su se predali ovoj praksi na razini za koju smatramo da je spiritualna. Međutim koliko ljudi toliko ćudi pa tako i na tržištu spiritualnosti.
U kontekstu ovog teksta htio bih se zapravo osvrnuti na vlastitu iskustvenu razinu onoga što bi se moglo nazvati spiritualnošću, iako ću taj skup praksi u daljnjem tekstu nazivati nešto drugačije te ga u cijelosti promijeniti i prilagoditi vlastitom iskustvu i razumijevanju.
Pokušat ga odmaknuti od koncepta robe i kako se postavlja u mainstreamu.
Spiritualnost je, onako kako ja to danas shvaćam, samo jedan od niza identiteta koje sam prisvojio tijekom godina kako bih iscenirao određeni osjećaj ili pripadnost određenoj grupaciji te poput mnogih mislio kako će se dogoditi nekakva magična inicijacija u društvo odabranih gdje će mi se u uho šapnuti sve tajne uma i svemira.
Na moju i vašu žalost to baš i ne ide tako. Upravo suprotno. Svaki put kad kroz neki proces potencijalno naučim nešto te kad mi je darovano određeno znanje ili kada razvijem određenu znatiželju shvatim (iako vrlo naknadno) kako unatoč dobivenom znanju i dalje ostaje taj veliki prostor upitnika.
Poučen tim iskustvom za mene je spiritualnost postala prostor ljudske znatiželje te magičnog neznanja kojeg se najčešće bojimo.
Bojimo se neznanja na najprimitivnijoj razini straha od smrti što vodi do razvoja ličnih obrazaca ponašanja i razmišljanja, a što pak uključuje i bazične strahove poput neuspjeha, poniženja, izloženosti, manjka kreativnosti itd.
Međutim okrećući paradigmu i aproprirajući taj osjećaj neugode/straha/manjka/neznanja ponuđena nam je mogućnost daljnjeg razvoja.
Upravo bi se to blaženo neznanje, po meni, moglo nazivati spiritualnošću.
Ali da pojednostavnim tu apstrakciju i razlomim vrlo ovlaš dihotomiju znanje/neznanje kako bi postalo jasnije o čemu tu govorim.
U mnogim momentima postavljalo mi se pitanje o kakvom znanju govorimo kada govorimo o esenciji života? Je li to zbrajanje, književnost, određene teorije ili pak neko drugo znanje?
To znanje koje pripada drugom, a ne nama, poput paradoksalno znanja o samima sebi, svijetu koji nas okružuje, našoj vječnoj transformaciji, suosjećanju, vrijednostima, međupovezanosti, rezilijentnosti itd. vrlo često ostaje u prostoru nesvjesnog.
To se događa iz prostog razloga što je ovaj svijet na mnoge načine već postavljen za nas i nema potrebe da znanje seciramo i preispitujemo.
Stoga umjesto nametnute ignorancije prema potencijalima koje nosimo u sebi eventualno bi se mogli otvoriti ka svijesti o biću koje diše u našoj koži i koje je mnogo više nego „činitelj”, „pratitelj”, „izvršitelj”.
Ako pak sagledamo ovo racionalno znanstveno ‘utvrđeno’ znanje nije nam dozvoljen prostor manjka, dapače u takvim situacijama društvo nas izolira i secira dok mi gradimo lošiju sliku o samima sebi.
Međutim u drugom slučaju kada počnemo odgovarati na pozive svijesti i micati sloj po sloj ignorancije i uvjetovanosti koja nam je usađena tada neznanje postane nektar.
Počnemo shvaćati kako nam dolazi kao mogućnost otpora, radikalne ljubavi ili novog početka.
Kao prosvjetljenje. Jednom sam kod Peme Chodron pročitao nešto poput „Ako vidiš Buddhu kako stoji pored puta ubij ga”.
Upravo u tim momentima kada shvatimo da nešto razumijemo i da smo veliki poput Kailasha možemo biti sigurni da smo se udaljili te kako nam neznanje može služiti kao hram ili utočište u kojem ćemo ponovno prodisati.
Autor : Petar Dukić
