Enzimi su supstance koje omogućuju život. Potrebni su za svaku kemijsku reakciju u tijelu. Minerali, vitamini, hormoni ne bi mogli obavljati svoj „posao“ bez enzima.
Nosioci su elektromagnetske energije (života). U znanstvenim krugovima na enzime gledamo kao na proteine prema njihovoj kemijskoj strukturi. No ispravan pogled na njih govori nam o njihovoj funkciji i kao takve ih trebamo karakterizirati.
Protein je samo vanjka ovojnica koja čini enzime. Ono što predstavljaju, što je njihova funkcija i sama esencija je upravo ta elektromagnetska aktivnost koja ih karakterizira i omogućuje da se život odvija.
Enzimi su biomolekule koje kataliziraju (ubrzavaju ili usporavaju) kemijske reakcije u živim bićima. Oni iniciraju svaki takav proces; bilo da je riječ o kataboličkom (razgradnji) procesu (npr. kod razgradnje hranjivih tvari iz hrane koju unesemo) ili anaboličkom (izgradnji) procesu (npr. kod obnove oštećenog tkiva).
Kako to čine!? Kvantni teoretičari rekli bi premještanjem subatomskih čestica kao što su elektroni i protoni iz jednog dijela molekule u drugi kvantnim tuneliranjem. Na enzime možemo gledati kao na malene radnike unutar našeg tijela uključene u sve procese važne za život.
Ljudsko tijelo koristi preko 3000 različith enzima koji ubrzavaju kemijske reakcije i štede našu energiju. Bez njih naše tjelesne reakcije bile bi prespore, a održanje života nemoguće. Često volimo reći da su enzimi ključ koji će iz proteina, kompleksnih ugljikohidrata i masti „osloboditi“ zaključanu energiju, te tom energijom opskrbiti sve tjelesne sustave i organe.
Starenjem organizma proizvodi se sve manje enzima, a istodobno se vlastite tjelesne rezerve iscrpljuju uslijed mnogobrojnih čimbenika poput previše kofeina, alkohola, bolesti, trudnoće, stresa.
S godinama naši enzimi gube svoju aktivnost, te poput stare istrošene baterije u njima ponestaje električnog naboja.
Opterećena mehaničkim i kemijskim postupcima koji mjenjaju njezinu nutritivnu vrijednost, a u cilju povećanja trajnosti te zadovoljavanja organoleptičkih zahtjeva suvremenih ljudi, hrana je danas lišena svoje vitalnosti, energije i enzimatske aktivnosti.
Jedemo „mrtvu“ hranu. Svakodnevnim konzumiranjem takve hrane opterećujemo naš digestivni sustav, dugoročno iscrpljujemo organizam, smanjujemo vitalnost i otpornost na bolesti te skraćujemo životni vijek.
Kada je velik zahtjev na probavne enzime zbog nedostatka enzima u hrani koju konzumiramo tijelo koristi vlastite metaboličke enzime od organa i žlijezdi.
To nas postepeno oslabljuje; crpi vitalnost tijela. Potrebno je 10 metaboličkih enzima za formaciju jednog probavnog.
Metabolički enzimi imaju funkciju razgradnje viška otpada i dozvoljavaju tijelu da odstrani taj otpad prirodnim putem preko crijeva, bubrega, urina, kože, znoja i preko pluća disanjem.
Svi ovi i mnogobrojni drugi procesi u tijelu imat će manje metaboličkih enzima na raspolaganju ako konzumiramo veće količine termički obrađene hrane.
Ako hrana ne sadrži enzime koji prirodno dolaze s njom jetra i gušterača će morati pojačano raditi, odnosno trošiti energiju na proizvodnju probavnih enzima za razgradnju hrane.
Time se umanjuje mogućnost tih organa da obavljaju svoje druge funkcije poput kontrole šećera u krvi, detoksikacije i razgradnja masnoća.
Bez dovoljno enzima u prehrani s vremenom se počinju nakupljati neprobavljeni materijali u tijelu.
To vodi prema upali, stagnaciji, napuhanosti, probavnim smetnjama, astmi, artritisu, kroničnim umorom, a podložniji smo i dobivanju na težini.
Razina amilaze (enzim koji katalizira razgradnju šećera) u ljudskoj slini je približno 30 puta veća u prosječnog 25-godišnjaka u odnosu na prosječnog 81-godišnjaka.
Životinje u svome prirodnom okruženju poput dupina i kitova koje jedu samo sirovu hranu pogodnu za svoju vrstu ne pokazuju tu razliku u razinama enzima između mladih i starijih u populaciji.
Nastaviće se…
Autor : Neven Kos
