Prije početka sata razgovaram s novopridošlima. Pitam ,,Jeste li već vježbali jogu ili nešto drugo, kako se osjećate, nedavne operacije, boli li vas što?“ Savjetujem – Molim pratite dah, ne smije boljeti, razlikujte intenzitet u rastezanju od onog u stezanju, nije šprint nego maraton.
I nadam se najboljem. Da neće pobjeći u trans Brže Više Jače ni razmišljati u kojoj će se pozi i gdje slikati za društvene mreže. Prije nekoliko godina dodao sam dva pitanja i čini mi se, barem, po onom što vidim u dvorani, da čine veliku razliku.
Prvo me zanima koliko se potencijalna vježbačica (u sljedećem članku vježbač) kreće, preciznije hoda. Žao mi je, bicikl se ne računa. Ispod otprilike šest do sedam tisuća koraka tijelo je uspavano, bliže sjedećem nego uspravnom raspoloženju.
Tijelu koje premalo hoda nedostaju te ponestaju osnovne kompetencije, jer u bazi piramide tjelesne aktivnosti uzidani su hodanje i kućanski poslovi.
Scenarij kuća – posao – vježbanje, koliko god bolji od opjevanog kuća – pos’o, nedostatan je, čak potencijalno opasan.
Primjer iz života: N.N. u najboljim godinama odluči da je bilo dosta premještanja iz ergonomske radne stolice u kauč s rupom od Netflixa i upiše jogu (kreće dramatična muzika).
Sjedi za doručkom, volanom, stoji u liftu, opet sjedi pred ekranom, sjedi u kantini, stoji u liftu, sjedi za volanom i evo je, staje na prostirku za jogu. Što može poći po krivu?
Ovisi o puno toga, pa pojednostavimo sliku u blago atrofirane mišiće, flektiran trup od agresivnog sjedenja i isturenu glavu.
Naslućujete kud priča vodi. N.N. se osjeća dobro, kombinacija adrenalina, endorfina, atmosfere grupe i činjenice da radi nešto za sebe, konačno! No, što ako su u stilu joge na kojem se N.N. zatekla zastupljeniji pregibi, štipaljke, piramide, čelo na koljeno, noga iza glave?
Dugoročno gledano, ako se pretkloni ne uravnoteže umjerenim zaklonima i snaženjem leđne muskulatura uz očuvane krivine kralježnice, problem. Čak i za tijelo koje jogi pristupa relativno dobro postavljeno u gravitaciji. Inače, šou i problem.
Šou i zbog fenomena performansa u jogi. Jeste li kad čuli da je fotografija ubila jogu?
Godinama su se ljudi trudili i još ih se puno previše trudi da dosegnu takozvane idealne položaje u kojima su se ovjekovječili učitelji često ozlijeđeni u procesu, dobrovoljno žrtvovani na oltaru joge. Bježite od atraktivnih postera s asanama. Dosadan poster glavu (kuk, disk, zglob) čuva.
Kakve to veze ima ili nema s hodanjem? Da je N.N. na posao stigla hodajući, popela se umjesto vozila liftom, hodala nazad doma, prošetala do dvorane gdje će vježbati, isto tako nazad, počela bi stvarati uravnoteženije, na ozljedu otpornije tijelo.
Sve je drukčije – mišićnokoštano, krvožilno, neurološki, pa i imunološki. Ne može više tako daleko u pretklone, čuva ju tonus. Od prejakih torzija također čuvaju ju mišići koji stabiliziraju trup pri hodanju. U hiperekstenzije nadajmo se da neće olako i odjednom su uvjeti sigurniji. Radila je na preduvjetima.
Naša tijela proizvod su evolucije, milijunima godina u kojima su naši preci prevaljivali između 3 i 40 kilometara svakog dana u potrazi za hranom. Danas kada hrane ima dovoljno, barem za vas sretne koji ovo čitate i mene koji pišem, gladni smo za pokretom.
I to ne bilo kakvim, ne orijentiranim na cilj, već na proces. U takvom pokretu ne žrtvujemo se radi izgleda krajnjeg položaja, već uživamo u njegovoj hranjivosti.
Kad znamo da imamo mišić, budimo ga pokretom, doživljavamo krvotok, ugodan zamor, znamo da smo živi, da smo i tijelo i da ćemo se htjeti kretati dok god dišemo.
Ukratko: hodajte više, hodajte češće. Pristupite postepeno. Mijenjajte teren, obuću, ponekad i društvo u kojem hodate. Ako tijelo hoće odmor, dajte mu ga.
Naučite osnove samomasaže. Oduševite se pokretom. Pročitajte knjigu o povijesti hodanja (da, postoji!). Zaspivajte uz mantru kretanje je život. Budite se radujući se novim pokretima kojima ćete iskusiti okolinu i vlastito biće.
O drugom pitanju i odgovoru u sljedećem tekstu. Do tada lijep pozdrav.
https://www.youtube.com/channel/UC_3vXma_VVP1SuDAT5eBlEA/
Zapratite. Ne košta, a veseli.
Autor : Danijel Dubičanac
