Samo pretpostavljam da za sve nas koji smo na putu joge, sama ta riječ ima određena značenja, ima neke označitelje, upisane emocije, inteligenciju, pretpostavljeni rezultat ili određeni proces. U svakom slučaju i sam bih se pronašao u nekim od ovih značenja koja bi me s vremena na vrijeme odvela daleko od suštine joge. Pristupao bih ovoj praksi kao i mnogo čemu do sada u životu. S određenom željom za perfekcionizmom, s postavljenim ciljevima i željom da postanem nešto više od samog čovjeka.
Međutim realnost joge je nešto drugačija, makar u mom iskustvu. Dogodilo mi se bezbroj puta da bih zalutao u neku slijepu ulicu misleći da ako upregnem dovoljno, vježbam više, idem u Indiju svake godine, prakticiram s najboljim učiteljima na svijetu da će moji habitualni obrasci naprosto biti izbrisani. Da će moja sjećanja, nedaće s kojima sam se susretao i lijepi trenutci kroz koje sam prošao postati više od toga nego što oni jesu. U toj silnoj želji da joga postane cilj za sebe izgubila se čar one unutarnje inicijalne inteligencije koja me dovela ka jogi.
Kada nas život prikuca za dno, kad izgubimo nekog od naših najmilijih, kada se neka bol uvuče u naše tijelo ili kada svijet pohara pandemija poput Covid19 onaj unutarnji osjećaj suosjećanja za sebe i druge prirodno procvjeta poput tulipana u proljeće. No ono što se često dogodi kada takva situacija prođe je da se opet izgubimo i vratimo ka starim obrascima i zaboravimo prirodnu esenciju joge. Za mene se ta esencija prepoznaje vrlo jednostavno u ljubavi prema sebi i suosjećanju s kojim možemo protkati ne samo naše, nego i živote svih živih bića.
Budistička redovnica Ani Pema Chodron opisala je to na sljedeći način: „ As long as our orinention is toward perfection or success, we will never learn about unconditional friendship with ourselves, nor we will find compassion” (Teachings of Pema Chodron from Lions Roar and Shambhala Publications). U slobodnom prijevodu kazala je kako dok god smo orijentirani na uspjeh ili perfekcionizam nećemo biti u stanju razviti bezuvjetnu ljubav ili prijateljstvo prema samima sebi niti ćemo biti u stanju osjetiti kvalitetu suosjećanja.
Ostati prisutan u tom suosjećanju i bezuvjetnoj ljubavi i odgovoriti na izazove svakodnevnog života moguće je kroz dnevnu joga praksu, kroz repetitivno udisanje i izdisanje te ritualni odlazak na prostirku. Upravo ova repeticija donosi znanje koje je potrebno da se odmaknemo od zamke savršenog tijela, savršenog života, idealnog partnera_ice, najbolje izvedenih asana. Ipak ove zamke daju nam mogućnost da ih osvijestimo, proradimo i da naučimo živjeti s njima. Aadil Palkhivala u svojoj knjizi Fire of Love kazao je kako joga nije izgled ili oblik našeg tijela, nego upravo našeg života. Iz ove perspektive moje shvaćanje joge nije više toliko performativno ili usmjereno ka perfekciji nego je postalo sredstvo kultivacije ljubavi i nježnosti za sebe, za druge i život koji nas okružuje. Fokusira se na onaj prazan hod ili izdah prije nego ponovno udahnemo kako bi se cijelo biće odmorilo, dodatno otvorilo i predalo prirodnoj inteligenciji koja živi u svima nama i koja radi za naš boljitak.
Autor : Petar Dukić
