U posljednje vrijeme mnogo pišem i stavljam na papir sve svoje misli, osjećaje i dojmove tijekom svih mojih iskustava proživljenih u posljednjih 10 godina. Moj život teče veoma ubrzano i događaji se redovno nižu i isprepliču gotovo svakodnevno. Pišem dok mi je sve još svježe, kako ne bih ništa zaboravila od događaja koji su mijenjali moj život. Imam i bilješke i kratke postove koje sam pisala na licu mjesta. Krenuvši na put duhovnosti, život me odnio i u indijske ashrame. Najprije u školu kundalini joge kod moje učiteljice Gurmukh Kaur koja već godinama za redom vodi školu kundalini joge iz 1 i 2 Levela u Parmarth Niketan ashramu u Rishikeshu, gradu joge na sjeveru Indije. Nastojala sam biti na svakom od tih, a ponekad sam spojila i 2 zaredom. Završila sam sve module iz 1 i 2 Levela i jedan modul iz 3 Levela KRI škole.
U Indiju sam zapravo po prvi puta otišla 2008 g. i to turistički kada još nisam imala ovakvo duhovno znanje kao sada. Tek moj iduči odlazak 2012. g s jednom grupom duhovnjaka na 3 tjedna imao je mnogo dublji doživljaj jer ja sam tada bila spremna na nju. Na Indiju kakva mi je trebala i koja me dočekala raširenih ruku kao što sam i ja došla njoj raširenih ruku. Ne na Indiju kakvu spominju turisti, kao prljavu i siromašnu, već na onu drugačiju Indiju, duboku i duhovnu, njezine hramove, ashrame, učitelje, sadue i gurue.
Nakon svakog završetka seminara odlazila sam dodatno boraviti u neki od Ashrama po Indiji, a također i u posjet prijestolnici kundalini joge, gradu Amritsar u državi Punjab uz pakistansku granicu. Tamo sam odlazila nekoliko puta. U Amritsaru se nalazi prekrasni zlatni hram Harmandir Sahib – Golden Temple, kojeg svaki Sikh barem jednom godišnje posjeti. Pri mojoj prvoj posjeti Amritsaru 2013 godine, ostala sam očarana i zadivljena tim svetim mjestom i njegovom ljepotom, u koji se dolaze pomoliti ne samo Sikhi iz cijelog svijeta nego i ostali ljudi svih religija. Kažu da nema sikha u svijetu koji barem jednom godišnje ne dođe u Golden Temple pomoliti se. Hram je okružen svetim jezerom Amrit Sar po kome je i grad dobio ime kao Amritsar. Toliko ljepote, mira i neke posebne energije nisam još vidjela i doživjela nigdje. Otišla sam ponovno tamo i 2014.g kada sam se uključila i u volontiranje u besplatnoj kuhinji u kojoj svaki hodočasnik može dobiti besplatni obrok, a otišla sam i 2015.g. nakon učiteljske škole u Rishikesu. Na tone i tone povrča treba dnevno očistiti za te obroke, a sve to rade volonteri koji su uglavnom domaći ljudi.
Besplatnu kuhinju otvorila je još davno supruga jednog od Gurua, zatim je dugo bila zatvorena, a onda je opet prije 25 godina otvorena za javnost.
Dakle, nakon 2 tjedna učiteljske škole kundalini yoge s Gurmukh Kaur Khalsa u Rishikeshu, moje slijedeće odredište bilo je Amritsar, prijestolnica Sikha i kundalini yoge. Pa sam tako po drugi puta stigla u taj grad koji me očarao pri prvom posjetu godinu dana ranije. Htjela sam boraviti 5 dana u prostorijama Golden Templa, ali mi je rečeno da žene sa zapada ne mogu boraviti same ovdje jer spavaonice nemaju ključeve i ne zaključavaju se, što za žene nije sigurno. Tako sam se sama našla u jeftinom hotelu tik do Golden Templa dok večina ovdje bira mnogo skuplje hotele. Kako je u Amritsaru u ovo doba još dosta hladno (početak ožujka), a ja sam došla s dobro uznapredovalom prehladom dišnih puteva, imala sam osjećaj da je minus 5 st. No bilo je vani oko 15 i toplije nego u hotelu. Hladni zidovi, zrak, nisam mogla disati niti spavati. Kada su na recepciji čuli da slušam njihove mantre, da imam skromno znanje o njihovoj povijesti, vidjeli da stalno nosim turban, saznali da sam učiteljica kundalini joge, vlasnik hotela mi je rekao da mogu tražiti što želim. I naravno da sam tražila, zamolila sam ga da stavi u moju sobu električnu grijalicu. Tog dana nakon povratka iz Zlatnog hrama dočekala me grijalica. Rekli su mi da su je posudili samo za mene. Donosili su mi i rani doručak iz obližbjeg restorana. Čaj i čapati. Kako je zapravo malo potrebno da se uspostavi dobra komunikacija s ljudima u drugim zemljama. Naročito u Indiji. Imam prekrasnih iskustava iz svih dijelova Indije gdje sam boravila putujući sama. Naši ljudi nisu navikli ići u ovaj grad, ne zanima ih sikhovska kultura, pa mi se činilo da sam svaki dan bila jedina bjelkinja s kojom su se večina htjeli oslikavati u hramu. Impresionirao ih je moj turban vezan na njihov način odnosno kao što ga vežemo u praksi kundalini yoge.
Odmah sam spojila ovdje duhovni rad na sebi i volonterski rad, te se uključila u pripremanje hrane u velikoj besplatnoj kuhinji u kojoj obrok pronađe više od 10 tisuća posjetitelja koji dnevno dođu ovdje pokloniti se Svetoj knjizi guruu zvanoj Sri Guru Grant Sahib. Ne znam da li znate da Golden Temple u godini posjeti vise ljudi nego Taj Mahal. Nema Sikha u svijetu koji barem jednom godišnje ne dođe ovdje pokloniti se svom guru. Srela sam 2 djevojke indijke iz Novog Zelanda koje su došle na par dana. Volontera za pripremu hrane treba mnogo i ima ih mnogo jer večina odavde radi to srcem i s ljubavlju. U ogromnoj posebnoj kuhinji koju nazivaju Guru Ka Langar, kuhaju se obroci za sve hodočasnike i poslužuje besplatno u velikoj blagovaonici namijenjenoj samo za to.
Na taj način Sikhi iskazuju svoju toleranciju i otvorenost prema svima jer ovo mjesto je otvoreno za sve bez obzira na vjeru, kastu, dob, spol i dr. Besplatna kuhinja Guru Ka langar ponovno je otvorena prije 25 godina i od tada svakodnevno nahrani na tisuce posjetitelja. Tu se svakodnevno očisti na tone povrča za obroke. Dnevno ovdje dode oko 10 tisuca hodočasnika koji ostave darove u novcu ili stvarima u iznosu oko 100 tisuca rupija. Širom svijeta živi na tisuće Sikha koji nastoje jednom godišnje doći ovdje, dok oni koji stanuju u blizini dođu vrlo često ili vikendom. Za njih je to kao naša nedeljna misa. Ovdje je besplatna i voda, a imaju i besplatnu bolnicu nazvanu po 4 guru sikha Sri Guru Ram Dasu, koji je vladao od 1534-1581.g.
Ništa mi nije bilo dirljivije od trenutka kada sam sjela s tisućama drugih ljudi na pod i čekala svoj obrok. Volonter nosi veliku kantu s hranom i redom sipa svakome u veliki tanjur ispred njega. Bila sam neizmjerno sretna i ponosna da sam i ja svojim malim doprinosom u volontiranju pridonjela čišćenju, rezuckanju i pripremanju povrča za kuhanje. Osjećaj je neopisiv. Treba očistiti na tone luka, paprike, rajčica i drugog povrča. U svemu tome ogromna je disciplina, mir i tišina. Nitko se ne gura, svi čekaju u redu i redom sjedaju na pod kako dolaze. Gužve nema bez obzira na ogroman broj hodočasnika dnevno. Ovdje su svi isti. Nema drugačijih. Po ničemu. Nema izdvajanja.
Prije besplatnog obroka ili nakon, hodočasnici čekaju u redu za ulaz u centralni dio hrama koji ima 3 kata, gdje je izložena sveta knjiga Guru Granth Sahib. Sve je otvoreno 24 sata, a uokolo knjige izmjenjuju se čuvari koji čitaju spise iz svete knjige. Na ovom mjestu osjećala sam se toliko blizu Božanskom.
Sikhi vjeruju u reinkarnaciju, besmrtnu dušu i karmu te u jednog Boga (za razliku od hinduista). Sikhi ne šišaju kosu i obavezno puštaju bradu i brkove. Kosu vežu visoko na tjemenu u repić zvan joora i preko toga vežu turban. Prema toj tradiciji i mi u kundalini jogi radimo isto, budući da kundalini joga dolazi iz sikhovske tradicije.
Sikhi su uvijek sebe smatrali izrazito hrabrim ratnicima, poštenim i požrtvovnima, a oko struka kao simbol uvijek nose opasan mali bodež koji zovu kirpa, ili nose sablju. Metalna narukvica na ruci simbol je jedinstva s Bogom i simbol vječnosti, a zove se kara.
Kod svete knjige ostajala sam satima meditirati kroz 5 dana mog boravka u Amritsaru. Jednostavno kao da je sve stalo, kao da nije postajala prošlost niti budučnost. Samo taj trenutak, sadašnji trenutak. Kada sam zatvorila oči, molitve su čistile sve ono što je u meni još ostalo za čišćenje, čistile su moju dušu. Suze su same dolazile i moja tuga nestajala je sasvim spontano. I iako sam prije toga mislila kako sam već sve isplakala i očistila, najviše u Ashramu u Francuskoj kod Karta Singha tada za vrijeme mog zadnjeg modula iz Levela 1 učiteljske škole koji je bio iznimno težak, pokazalo se da ima još toga za očistiti. Kada sam zatvorila oči, kao da su me sve te molitve iz Svete knjige hipnotizirale i nisam imala potrebu ništa raditi, samo sjediti zatvorenih očiju i prepustiti se. Vani, izvan tog centralnog mjesta odjekivale su mantre i tu sam opet sjedila pored svetog jezera satima slušajući mantre i prepuštajući se Božanskom. A u jezeru plivaju zlatne ribice kao iz bajke i uz njih u vodu ulaze hodočasnici da se poliju tom svetom vodom. Zanimljivo je gledati domaće sikhe kako se skidaju prije ulaska i presvlače nakon izlaska iz vode, a još su poznati po bijelom šorcu koji tradicionalno nose kao unutarnji donji veš, a zove se kačera. Ovaj Zlatni hram jednostavno me liječio i zato sam mu se tri puta vračala. Nadam se i ponovnom odlasku na to sveto mjesto.
Tu sam se doslovno oporavljala psihički, mentalno i tjelesno. To je tako čudesno mjesto. Tu sam doslovno zaboravljala tko sam i što sam, samo sam bila dio toga, sjedinila se, predala se, samo je srce ostalo raditi.
Za Sikhe je ovo jezero kao što je za hunduiste sveta rijeka Ganges u koju ulaze okupati se i isprati grijehe.
Nastaviće se…
Autor: Dragica Kopjar
