Evo jedna mudra osobna priča za osnaživanje i promjene za koje se uvijek mentalno pripremamo na svakom početku nove godine. Bit će mrvicu duže, ali se put isplati.
U nekoj bliskoj prošlosti došla sam do novih spoznaja o svijetu i o sebi, o ljudima, došla do nekih prepreka (neke sam prešla, neke nisam), do emocionalnih i racionalnih previranja, do teških i manje teških trenutaka.
S obzirom da radim na sebi i pokušavam se razvijati u smjeru duhovnosti, pokušati rasti, percipirati svijet i ljude u onoj srži u kojoj svi mi jesmo, a to je Ljubav, došla sam do velike stepenice prema „višoj sferi“ svijesti i na kraju je nisam uspjela preći.
Uz osjećaj jada, tuge, izgubljenosti, slabosti, nesigurnosti, nevjerice, započela sam priču sa svojom učiteljicom i ona je izgledala ovako:
„Nisam uspjela preći tu stepenicu. Kako ću težiti nečem višem ako mi ego stoji na putu i koliko god ga se želim osloboditi jer me na drugoj strani čeka ono što tako jako osjećam, ja nisam u stanju preći tu prepreku i otići tamo gdje dio mene pripada?“.
Moja učiteljica je bila blaga i nije pokazivala emocije, nego me samo upitala: „A gdje osjećaš u svom fizičkom tijelu da to nije za tebe?“.
„U duši, u srcu i u trbuhu.“.
„Onda to zaista nije za tebe, ako tamo osjećaš.“.
„Ali mene samo ego koči, znam to.“.
„Da, točno, ali onaj dobri ego, on te sad čuva jer zna da nisi spremna na to. Prigrli taj dobri dio ega i zahvali mu. A ujedno on čuva i sve ljude oko tebe koje bi tvoj strah dotaknuo.“.
„Ali tendencija mi je rasti, vidjeti svijet lišen ega, lišen straha, pustiti dušu da bude ono što jest. Popeti se k višem.“.
Učiteljica se lagano osmjehnula i rekla mi preko videoporuke sljedeće:
„Daj da ja tebi ispričam jednu malu priču da bolje shvatiš. Nismo svi stvoreni za sve. U tome i jest sva ljepota raznolikosti. Netko će se u tim „višim“ sferama pronaći i tamo biti sretan, a nekome će „niža“ sfera biti oaza mira, ljubavi i doma.
Ne znači da ono što je „više“, da je i mudro za svakoga, a da ono što je „niže“, da je primitivno i loše. Sve ovisi gdje je tko krenuo i kuda želi stići. Na primjer, imaš bicikl koji je jedno jednostavno prijevozno sredstvo. Pokreće ga tvoja snaga, zupčanici, lanac, pedale i to je otprilike to.
Nikakva filozofija.
S druge strane imaš auto, koji je savršeno, napredno, sredstvo. Da bi se on pokrenuo, potrebna je visoka tehnologija i ima kompliciran način rada. U usporedbi s njim, bicikl je prilično „nisko“. Ali… Recimo, ti u Zagrebu hoćeš iz svog stana doći do centra grada i imaš za to određeno vrijeme.
Možeš uzeti „visoko“ prijevozno sredstvo, dakle, auto, i trebat će ti do tamo sat vremena najmanje, a možeš uzeti „nisko, jednostavno“ prijevozno sredstvo i doći ćeš tamo puno brže i za upola manje vremena, a usput napraviti nešto dobro i za svoje fizičko tijelo. Što znači, ako je nešto „nisko“, ne znači da je loše.
Naprotiv. Niti da ono što je „visoko“, da je za svakoga dobro i mudro. Ovisi o tome koji ti je put, kuda ideš i kako osjećaš to putovanje, koliko vremena imaš. Svatko zna najbolje svoj oblik putovanja i koji mu je cilj i gdje mu je srce kao kod kuće.“.
Slušala sam je i razumjela i srcem i dušom i trbuhom, razumjela sam da su svi naši putevi različiti.
Svi na različite načine dolazimo do cilja. Bitno je samo da nam je krajnji cilj Ljubav. Svi mi trebamo krenuti tamo gdje se naše unutarnje dijete osjeća smireno. Moj put nije svačiji put. Niti je nečiji put moj put.
Shvatila sam da sam stavljena pred jednu dobru i tešku životnu lekciju. Iako je ispit bio težak, i dalje je težak, položila sam ga. Bila sam nježna i blaga prema svojoj budućoj Ja, a to je automatski značilo da ću u budućnosti biti nježna s drugima.
Iako sam ponosna na sebe jer sam unatoč boli i velikoj želji slušala što mi šapuće moje unutarnje dijete, ponosna sam i na to što sam s ljubavlju u srcu prihvatila tuđi izbor, tuđi način, tuđi život, tuđe odluke i niti u jednom trenutku nisam mislila da znam bolje, da je moje pametnije i da treba biti kao ja, što sam prije vrlo često činila.
Prigrlila sam različitost s iznimnim poštovanjem i s ljubavlju, s mirom i divljenjem. Naučila kako izgleda osjećaj kada si skroz ok s tim ako netko ne razmišlja kao ti. Najviše od svega je da sam upoznala sebe u nekim drugim oblicima.
Što želim reći? Ako niste s nekim isti, ne znači da ste na lošem putu, da niste krenuli, da niste baš tamo gdje trebate biti (jer u ovom trenutku ste baš tamo gdje trebate biti). Njegujte sebe i budite nježni i prema drugima. Ne dovodite se svjesno u patnju, jer ta patnja na kraju utječe na sve vas koji vas vole, a to nije ideja. Ljubav je isto ne dozvoliti da netko zbog vas pati.
Možda je put do samoprihvaćanja težak, možda odluke nisu jednostavne, ali su svi odgovori već u nama i divni smo takvi kakvi jesmo.
Budite tu za sebe i za druge, svijet je predivno mjesto ako mi kao vrsta ne dozvolimo da se tuga, mržnja, nezadovoljstvo u nama i u drugima rasplamsa. Ne treba dozvoliti da se netko osjeća kao da je napušten, prepušten sam sebi. Dovoljna je ponekada samo spoznaja da je za tebe uvijek netko tu.
Uvijek, bez obzira na udaljenost između vas i vremena koje se niste vidjeli. Taj netko tvoj.
Zahvalite svima koji su vas oplemenili, naučili, voljeli, promijenili i povrijedili. Molite za oprost u sebi od svih onih koje ste vi povrijedili.
Jedini put je biti blag i nježan prema sebi. Tada, kad smo u takvom stanju povezanosti sa samim sobom, zagrljaj s dragom osobom, osmijeh s prijateljima i ruka podrške kad je teško, tada je Božansko u nama na onoj najjačoj frekvenciji na kojoj treba biti.
A posve je nebitno jel to negdje „gore“ ili „dolje“. Važna je Ljubav, a Ljubav uvijek ima isti potpis. I tko ga bude trebao znati prepoznati i pročitati, znat će što piše. Uvijek ostavite otvorena vrata podrške, oni koji su pozvani, prepoznat će to. Jer i prepoznavanje je Ljubav.
Samo hrabro naprijed, voljeni moji. Šaljem vam sve svoje dobre misli i vibracije, puno ljubavi i mira. A sve presvučeno zlatnim sjajem.
Sretno u novom dobu!
Autor: Gorana Grgac
