Potičem iz porodice ,,belih mantila“, prilično dobro razumem kako funkcioniše ljudsko telo, i mogla bih reći, nisam običan (već pristojno informisan) pacijent. Mama, Majo – hvala vam! Današnja tema je visoka senzitivnost.
Međutim, kako su medicinske nauke koje su učile moja mama i sestra bile okrenute 99% prema načinima suzbijanja simptoma, zanemarivajući uzroke (naročito one „u glavi“), tako se i moja informisanost tu negde završavala.
Ono što je važno je da se nikada, ali nikada nisam plašila bolesti, jer sam bila uverena da će mama i Maja uvek naći način da mi pomognu. Uvek! I tako je i bilo. Obe zaposlene u Domu zdravlja, plus sa mnogo kontakata u privatnom sektoru i ustanovama sekundarne zdravstvene zaštite.
Ali, kad ja tamo, ono međutim!
Do 30. godine živela sam u (za moj ukus) stresnom Beogradu i radila u stresnom okruženju posao koji sam sama izabrala i mnogo ga volela. Iako sam iznutra vrištala i pokušavala da stignem druge, verovala sam da je to jednostavno tako.
Oko mene je stotinu mahom divnih, ali nervoznih ljudi, koji rade isto što i ja. Prilagodi se! Uvukla sam sebe u “vrzino kolo”. Potiskivala sam reakcije, naročito na poslu, kako ne bih pokazala da sam se uznemirilia, rasplakala i, ne daj Bože, ispala smešna. Zaboga, ja radim ozbiljan posao i ozbiljna sam osoba.
Ojačaj! Odrasti! Prerasti! Ne budi (pre)osetljiva! To je stvarni svet!
Trajalo je godinama, sve dok jedan slobodan vikend bukvalno nisam preplakala u pidžami. Klasična depresivna rekacija. Tada nisam znala da se to tako zove i, što je još gore, šta to znači. Sećam se saveta kume: „Ne bi trebalo toliko da se predaješ svemu što radiš, naročito poslu na kome su ti upravo ukinuli topli obrok“. Znala sam da je u pravu, ali nisam znala kako da prepolovim sebe. Kako da se ne predajem cela? Ja sam jedno celo.
Poljuljana potpuno, posle odluka koje nisu imale dobar ishod (a mogle su), otišla sam na psihološko testiranje. U moru mojih karakteristika, pisalo je i „ senzitivna, naročito na ocenjivanje bližnjih“. Ta rečenica je pokrenula lavinu. Počela sam da istražujem sve i svašta, od psihologije do nazovi psihologije, sve dok u sasvim slučajno u američkoj literaturi nisam naišla na naučno dokazani i prihvaćeni termin “visoko senzitivna osoba” sa pobrojanih bar 20 karakteristika tih ljudi.
Vidi, ja!

Pročitajte ,,Zašto se godinama ne možemo ojačati?“
Dve reči koje živim oduvek, ali nisam znala da se to tako zove i da je zapravo u redu, normalno, biološki, prirodno. Nisu znale ni moja mama i Maja, ni nekoliko psihologa i psihoterapeuta sa kojima sam kontaktirala. Ta oblast je bila malo poznata u našem regionu, dok su se u Zapadnom svetu uveliko radila istraživanja, pisali naučni radovi, objavljivale knjige, organizovale posebne edukacije, seminari i grupe podrške.
Doooobroooo!
I tako, odjednom u svojim očima od plačljivice i razmaženice, nezrele devojčice zarobljene u telu žene, postadoh sasvim obična, kul osoba koja se rodila sa osetljivijim nervnim sistemom od prosečnog, kojoj treba drugačija nega i promena životnih navika. Visoko senzitivna. Pomalo posebna. Kraj priče.
Preselila sam se u novo, za mene, humanije okruženje i na „lakši“ posao. Međutim, posle prvobitne radosti, kako je vreme odmicalo, osećala sam da stagniram. Da mi je fizički lakše, ali da mi je psihički i dalje isuviše teško. Nerazumejući šta mi se dešava zbog takvih (izrazito neprijatnih) emocija, uletela sam u bolest koja je trajala osam meseci. Mama i Maja su bile nemoćne, iako su konsultovale sve moguće specijaliste kojih su mogle da se sete.
Zamućena klinička slika, može da bude svašta, ali potpuno netipično! Pored dve ozbiljne pogrešne dijagnoze vodećih novosadskih stručnjaka i univerzitetskih profesora (astma i hronična infekcija koksakijem B), konačno je ustanovljeno da mi nije ništa. Samo povišen kortizol. Samo?!
To je bila dobra vest i velika prekretnica.
Saznanje da sve jake fizičke senzacije (koje su zbunjivale lekare) izazivaju moje emocije, što je uobičajeno za visoko osetljive ljude. U prevodu – da sam samu sebe (kao) razbolela i da nemam od čega da ozdravim u medicinskom smislu!
I zato je veoma važno da posebno negujemo sebe ako znamo da smo visoko osetljivi.
Sada, na pragu 40. godine i mnogo lekcija kroz koje sam prošla kako bih prihvatila svoju senzitivnu prirodu, ne mogu da zamislim da živim i radim nešto drugo, nešto što nije u vezi sa mojom suštinom.
Hvala na čitanju, pitanjima, saosećanju, sugestijama, na učestvovanju, na otvorenosti i nadasve poverenju.
Autor: Vesna Mirilo