Često se zapitamo šta je to meditacija, odakle da počnemo, kako da joj pristupimo, pomišljamo da to nije za nas, ili čak da je to „nešto“ što mi ne možemo „postići“. U takvoj igri misli, izgubimo sebe i ne dozvolimo ni da iskusimo nešto sasvim prirodno unutar nas. Svaki početak je novo otkriće, a nerado nas strah od novog odvuče nazad u san. Meditacija je naše prirodno stanje. Mi smo rodjeni meditanti. Meditacija je, s druge strane, svakako subjektivno iskustvo i ne može se opisati rečima. Da bismo ovo razumeli, neophodno je shvatiti kako naš um funkcioniše. Ovde ću navesti podelu uma koja je već objašnjena u raznim knjigama psihologije i duhovnosti (dobro je podsetiti se).
Podsvesni ili nesvesni um se deli na: niži, srednji, viši um i na kolektivno nesvesno.
Niži um funkcioniše na nivou instiktivnih poriva koje grade razne naše strahove, opsesije, fobije itd., ovde se odvijaju sve naše telesne aktivnosti na nivou ćelija kroz procese disanja, rada digestivnih organa, razmene kiseonika i ugljen-dioksida. Srednji um (racionalni) je onaj koji obradjuje podatke u našem budnom stanju, putem analize, poredjenja i donošenjem zaključaka na osnovu podataka koje unosimo. Naš srednji podsvesni um rešava odredjene zadatke koje ne možemo u datom trenutku rešiti i vodi nas ka rešenju posle izvesnog vremena – izvede nam rešenje u budno stanje svesti. Viši (nadsvesni) um je onaj koji je odgovoran za uzvišena, čista i transcedentalna stanja svesti, tj. za sva ona duboka znanja unutar nas. Kolektivno nesvesno je skup svih arhetipova (šema) koje delimo sa ljudima i našom zajedničkom prošlošću kroz evoluciju.
Važno je vežbati tehniku samoposmatranja (o tome se može pročitati mom u prethodnom članku) što češće kako bi se budnost onoga koji posmatra povećavala- u suprotnom dolazi do indentifikacije onoga što se posmatra i ponovo zapadamo u san. Tehnike samoposmatranja jačaju samosvest i uvode nas u naše prirodno stanje. Uzmimo za primer cvet koji posmatramo. Možemo biti kompletno zaokupljeni njegovom lepotom, toliko da se izgubi naša samosvest. Trebali bismo posmatrati cvet u vidu objektivnog iskustva, a da održimo samosvest, u suprotnom ćemo se identifikovati sa objektom opažanja(cvetom).
Kada smo u objektivnom opažanju i ne gubimo samosvest, pojačava se kontakt sa našom dušom i mi smo u meditaciji.
Ovo je primer koji treba primeniti na naše egzisitranje ovde i sada- spoljašnji doživljaji će uvek biti prisutni i deo su našeg života, ali se trebaju upotpuniti sa unutrašnjim, sa našom dušom. Na ovaj način ćemo živeti skladnije, sa manje buke unutar nas, a sijanje unutrašnjeg svetla će biti jače. Cilj meditacije je da se pokrenemo ka sebi iznutra, da odvojimo svest od spoljnih faktora i usmerimo je ka duši. Kada budemo sve češće osetili taj bljesak iznutra, on će se prirodno spajati sa spoljašnjim sijanjem. Tada možemo reći da krećemo živeti skladnije i sa mirom. Pre toga je prisutan konflikt onoga što želimo i onoga što jeste. Obično završimo sa onim što naš um želi, umesto da samo BUDEMO.
Dakle, kada meditiramo, odvajamo se od racionalizacije i u stanju smo da osetimo procese u telu na nivou ćelija, razni duboki kompleksi izlaze iz nižeg uma, pojavnost mnogih bića ili slika izlaze na naš mentalni ekran, kao da traže svetlost da ih osvetli. Naravno, za neke ovo može biti po malo uznemiravajuće, medjutim, vremenom oni gube na jačini kako napredujemo, a uz pomoć tehnika da se um tzv. „reprogramira“, može se postići napredak ka višim stanjima meditacije. Sam cilj ili vrhunac meditacije je samorealizacija. Tada svest odlazi iznad uma i spaja se sa čistim ,unutrašnjim bićem. Ovde ego ne postoji, a ovakvoj individui telo i um funkcionišu kao odvojeni entitet jer ono živi iz unutrašnjeg bića, a ne iz ega.
Ovde se um transcendirao.
Napredovanje u meditaciji se odvija u nekoliko stadijuma: prvo se fokusira um kroz dah ili sliku, zatim se odlazi u čišćenje nižeg uma (potrebno je prvo očistiti podrum) i posmatranjem ovih osećaja ili slika se čisti takav sadržaj koji blokira napredak ka višim stanjima meditacije. Kada se vremenom ovaj stadijum razvio, ulazi se u viši um koji nas vodi u našu nadsvest- spajamo se sa našim beskonačnim potencijalom i ono se prenosi u svakodnevni život, usaglašavamo se sa kosmosom i sa svime oko nas. U krajnjem stadijumu, um se transcendirao i dostiže se samorealizacija i jedinstvo sa čistom Svešću.
Naravno, lako je ovo pisati, dok je praktično primeniti sasvim druga stvar. I sama sam imala poteškoća u vezi meditiranja, a imam ih i danas jer je priroda nižeg uma takva da nas vrati nazad u san. Samo istrajnost i vera u svoj unutrašnji rad nas može spasiti i voditi ka višim stanjima svesti. Verujete li sebi dovoljno? Ja verujem u vas!
Ovde ću da ostavim jednu vrlo jednostavnu tehniku uvoda u meditaciju koja se tiče smirivanja tokova uma i fiksiranje pažnje na dah.
Omogućiće da vaš um postane introvertan i tih, a postepeno će se javiti spontana koncentracija koji vodi da se naša čula povuku ka unutra. Vežba je izuzetna za smirivanje nervnog sistema, srčanog pulsa i redukovanje kortizola (hormona stresa), pojačava koncentraciju, vodi nas ka miru i harmoniji.
1. Sedite udobno u položaj prekrštenih nogu.
2. Dozvolite da osetite telo kako sedi na podlozi, ispravite se sa dna kičme, otvorite blago grudni koš, opustite ramena. Šake postavite na kolena u čin mudru (palac i kažiprst spojite zajedno).
3. Prirodno dišite i pratite udah i izdah na vrhu nosa kako se smenjuju. Ovo će vas istovremeno dobro uzemljiti. Sve što činite je praćenje smene udaha i izdaha. Budite u tome jedno vreme. Misli će se pojavljivati, a vi se samo lagano vraćajte na posmatranje daha na vrhu nosa i ne vezujte se za sadržaje nižeg uma. Uradite to onoliko puta koliko je potrebno dok ne osetite da ste sve smireniji.
4. Dok posmatrate dah na vrhu nosa, mentalno ćete unutar sebe početi izgovarati sa udahom mantru SO, a sa izdahom mantru HAM. Prirodno je disanje, ne kontrolišete dah. Činite ovo sve dok se vaša svesnost prirodno ne krene prebacivati na unutrašnju tišinu. Zatim sledite tišinu dokle god vam bude prijatno. U nekim trenucima se može činiti da prestajete da dišete-ne brinite, tada nastaju pravi blagoslovi.
5. Posle izvesnog vremena se vratite nazad u telo. Duboko udahnite i izdahnite, vratite pažnju ka spolja. Protegnite se i dozvolite da boravite još malo zatvorenih očiju u tišini. Ne žurite naglo u spoljni svet.
Autor : Monja Švec