Kroz svakodnevni život ljudsko tijelo zauzima određene prepoznatljive obrasce i položaje koji su nam kao vrsti istovjetni, bez obzira na brojne modifikacije i individualne razlike u njima. Ti položaji ili posturalni položaji mogu služiti za mnogobrojne svakodnevne aktivnosti, od spavanja i odmora do raznih funkcionalnih aktivnosti ili tjelesnih vježbi poput asane u yogi. Ovi položaji evolucijski su napredovali od jednostavnijih prema složenijima. Od onih gdje se dijete još ne uspijeva suprotstaviti gravitaciji do onih za ravnotežu najzahtjevnijih.
Neki od prepoznatljivih položaja koji se mogu uočiti tijekom razvoja djeteta u prvoj godini života, a i kasnije u životu su: ležeći položaji na leđima, na trbuhu i na boku, sjedeći položaj i njegove modifikacije te na kraju stojeći položaji u kojima se tijelo najviše bori s gravitacijom, odnosno s održavanjem ravnoteže. Na jednom satu yoge možemo uočiti mnoge asane koje se provlače kroz sve te položaje ali njihov tijek odvijanja obično ide u obrnutom redoslijedu od tijeka motoričkog razvoja djeteta. Na jednom satu joge, obično se krećemo od stojećih asana, koje koristimo za aktivaciju cijelog tijela, preko sjedećih asana koje koristimo za različita istezanja, do ležećih asana koje koristimo za relaksaciju i odmor.
Tekst ,,Alignment: Prvi deo“ možete naći OVDE.
Da bi tijelo bilo u ravnoteži, ono mora zadovoljiti određene fizikalne i biomehaničke zakonitosti odnosa centra gravitacije i linije gravitacije sa bazom oslonca. Centar gravitacije podrazumijeva ravnotežnu točku tijela u kojoj je koncentrirana masa cijelog tijela – težište tijela. Kod osobe prosječne građe i visine, u osnovnom uspravnom stojećem položaju tijela, centar gravitacije nalazi se ispred drugog križnog ili sakralnog kralješka (S2). Njegov se položaj mijenja sa promjenom položaja tijela.
Pa tako primjerice kada podižemo ruke iznad glave (urdhva hastasana), neznatno se u smjeru kretanja pomiče i centar gravitacije, odnosno diže se gore. Kada radimo duboke ekstenzije ili „backbendove“ u jogi, njegov se položaj pomiče za čitavim tijelom ponešto prema natrag. Zamišljena okomita linija koja prolazi centrom gravitacije, naziva se linija gravitacije. To je zamišljena linija koja povezuje centar gravitacije čovjeka sa centrom gravitacije Zemlje. Tijelo je u stojećem položaju (primjerice u tadasani) u najboljoj ravnoteži ukoliko linija gravitacije pada točno u sredinu baze oslonca između dva stopala.
Baza oslonca je regija zaokružena dijelovima tijela koji su u kontaktu s površinom oslonca, odnosno s podom.
U stojećem položaju, baza oslonca podrazumijeva područje ispod stopala i regiju između njih. U ležećem položaju na leđima to je čitava površina kontakta stražnje strane tijela i poda. Njezina veličina varira s obzirom na različitost položaja, no osnovno pravilo glasi: što je baza oslonca veća, a centar gravitacije bliže tlu, to je potrebno manje mišićne aktivnosti za održavanje položaja i za održavanje ravnoteže u njemu, kao što je primjerice u ležećem položaju u svakodnevnom životu ili u savasani u yogi. Isto tako, što je baza oslonca manja, a centar gravitacije udaljeniji od tla, to je potrebno više mišićne aktivnosti i bolja ravnoteža, kao što je to primjerice stojeći na jednoj nozi u svakodnevnom životu ili u položaju vrksasane u jogi.
Također, možemo reći da je sjedeći položaj stabilniji od stojećeg položaja, ali je manje stabilan od ležećeg položaja na leđima. Da bi tijelo bilo u ravnoteži u nekom položaju, okomita linija gravitacije mora padati negdje unutar granica baze oslonca. Ako linija gravitacije izađe izvan granica baze oslonca, gubimo ravnotežu i počinjemo padati.
Dakle za ravnotežu možemo reći da je sposobnost održavanja centra gravitacije iznad baze oslonca.
To je stanje u kojem je tijelo u ekvilibrijumu. Uobičajene aktivnost svakodnevnog života ne bi trebale predstavljati pretjerane izazove za našu ravnotežu. Naravno, ukoliko smo zdravi. Međutim, kada se nađemo na prostirci za jogu u određenim položajima u kojima je baza oslonca smanjena ili kada se nađemo na nestabilnoj ili pomičnoj podlozi ili pak na neravnom terenu ili ako na naše tijelo utječe neki drugi vanjski faktor/sila, tu već nailazimo na dodatne izazove za ostanak u ravnoteži. Ravnoteža može biti statička i dinamička. Iako ni statička ravnoteža nije u potpunosti „statička“ budući da tijelo koristi minimalne pomake kako bi ostalo što stabilnije u nekom položaju, što možemo osjetiti kao korektivna posturalna njihanja kada primjerice zatvorimo oči u stojećem položaju ili tadasani.
Neurofiziološki mehanizmi održavanja ravnoteže su kompleksni i možda su tema za sebe. Tijekom svakodnevnog života oni savršeno funkcioniranju u pozadini svih naših aktivnosti i često ih nismo ni svjesni sve do onog trenutka kada nam ravnoteža iz nekog razloga ne postane narušena. U jogi ih na razne načine potičemo na rad i koristimo te na taj način radimo na poboljšanju sposobnosti ravnoteže koja postaje optimalnija, ne samo izvodeći asane na prostirci za yogu, već i kroz uobičajene aktivnosti svakodnevnog života. Postajemo generalno čvršći i stabilniji, kako u održavanju tijela u različitim položajima: dok čekamo u redu u banci, dok sjedimo radeći za kompjuterom, dok podižemo i „hendlamo“ svoju djecu, tako i u održavanju mentalne stabilnosti i ravnoteže između naših misli riječi i djela. Cilj cjelovite i funkcionalne prakse joge je ne samo fizička, već i mentalna te emotivna ravnoteža u životu koji živimo.
Autor: Ana Zobundžija
