Vežbanje je determinisano anatomijom i fiziologijom. To znači dužinom i gustinom kostiju, kao i mišićnom snagom koja se u zavisnosti od godina menja. Determinisana je i polom gde je različito raspoređena snaga. Muškarci nose i povlače teret iz ramena. Žene kada podižu teret najpre to rade iz kukova i na kukovima nose teret.
Zanimljivo je da različite nacije imaju u nasleđu razlličite oblike vežbanja. Njih su osmišljavali ljudi u davnim vremenima u odnosu na poslove koje su svakodnevno obavljali i samim tim razvijali muskulaturu u tom pravcu. Složićete se da čovek koji živi na moru ili u ravnici i onaj koji živi na planini nemaju istu gustinu kostiju kao ni mišića. Moderan ciklus asana koji se danas širom sveta izvodi dizajniran je za mlade indijske dečake od 12 godina. Oni od najranijeg uzrasta sede sa ukrštenim nogama na tvrdoj podlozi. Njihove spoljašnje rotacije kuka daleko su veće nego zapadnom čoveku. Ovo je deo antroplogije pa ću se ovde samo baviti jogom i povredama koje su moguće na časovima joge, a nastaju usled nedovoljno znanja i prepoznavanja anatomskih razlika.
Kroz svoju praksu vežbanja nalazim i još tražim rešenje kako da jednostavnije, efikasnije i sigurnije koristim svoje telo za srećniji i lepši život. Ovaj tekst ima za cilj da ukaže na vežbanje bez napora, bez povreda i na mogućnost vežbanja kroz dublji osećaj za sopstvo i boravak u njemu tokom života. To se neće lako desiti povređenom i izlomljenom telu.
Kao što ni u obrazovanju ne možemo na isti način pristupiti učenjem 40 i više malih individua u jednom odeljenju, tako ni na časovima joge ili bilo kog drugog vežbanja nije moguće primeniti isti serijal asana za sve tipove ljudi. Ali, to bi i sam praktikant trebalo da prepozna i bira tip vežbanja koji mu odgovara ukoliko osvešćeno pristupa svom telu.

Na Balkanu su ljudi više Jang energija, vatreni, impulsivni, ponekad suviše ljutnje i besa nosimo. Ovo su osobine između ostalog i gradskog čoveka. Zato se joga savršeno uklopila kao jedan Jin sistem vežbanja, usporen, sa dužim zadržavanjima u položajima, svesnim disanjem i meditacijama. Čini se kao lagan način vežbanja kome mogu svi pristupiti. Sa ovim informacijama najčešće lekari šalju svoje pacijente na časove joge.
I ako dođete kod iskusnog i obrazovanog instruktora koji je proveo vreme uz svog mentora nakon kursa ili je imao sreću pa pored kursa joge stekao medicinsko obrazovanje i ima uvide u biomehaniku pokreta, onda je to pravo uživanje za telo. Ovo važi za svaki stil vežbanja!
Povrede u jogi su najčešće povrede kukova, kolena i ramena. I to ne samo praktikanta već i samog instruktora koji ima 2, 3 ili i 4 treninga dnevno i svaki trening vodi tako što vežba sa praktikantima. Narod u Indiji i na istoku ima nešto što zovemo vid sluha, pa kada se vodi čas instruktor rečima navodi kako doći do položaj. Ali moje i iskustvo mnogih instruktora govori da mi ne vidimo reči a često ih i ne čujemo a kamoli da to sprovedemo na telo. Zato su instruktori koji zaista žele da profesionalno i savesno obavljaju svoj posao dužni da objasne i svojim pokretima kako da se dođe do određene asane.
Postoji tu još jedan veoma važan detalj. To je da čovek koji živi u svetu informacija i novih ponuda isto to želi i od svog tela. Neće i ne želi da uvek ima iste časove. Pored toga moderan čovek ima i ambiciju i želi da pomera granice. Tome se prilagođava i instruktor koji je odlučio da se bavi ovim pozivom. Ili ne želi da bude deo korporativnog sveta već mašta o životu gde radi ono što voli pa se želi i finansijski osigurati kroz posao koji voli. To je prirodno jer mi smo stvoreni da budemo kreatori i da stvaramo i kreiramo život i svet oko nas. Kada odlučite da želite ići putem bilo kog zanimanja, ako želite da osetite blagodet stvaranja, morate celim bićem biti u tom poslu i potpuno se posvetiti tom poslu.
Posao joga instruktora nakon kursa i vežbanja u salama sa iskusnijim od sebe i učenjem od njih, počinje na prostirci i tu se dalje razvija. Ne treba instruktor da svaki vikend ide na seminare i skuplja nove informacije. Treba da posmatra svoje vežbače, da se konsultuje sa njima i od njih najviše uči. Upravo će mu ti ljudi dati prave informacije ukoliko uspe da razvije takav odnos sa njima.
Zato posao instruktora joge ili bilo kod drugog vežbanja ne bi trebalo da bude hobi već ozbiljan studiozan rad sa svakodnevnom opservacijama i zapisivanjem, istraživanjem i promenom i prilagođavanjem treninga svakoj individui. Potrebno je da instruktor sam piše svoje treninge uklapajući ih u anatomsku sliku, usklađujući geografiju uma, tela i prostora oko nas.
Ne može se isto držati čas pored vode i na planini, na visokoj temperaturi i niskoj, sa ljudima koji imaju povećan element vatre ili vode u sebi ili kada je kiša ili suša… Razmislite o ovome.
Kako ne bih preopteretila ovaj tekst ovde o povredama u jogi u sledećem tekstu.
Autor: Ana Ninković
Lep tekst! Nije bilo dosadno čitati ga, baš lepo, sažeto napisano. 🙂