Koliko puta se nađemo u situaciji da nas netko pita za preporuku. Tipa treba mi kozmetičar, treba mi odvjetnik, knjigovođa. “Znaš li? “- nekog majstora, vodoinstalatera. Meni se to dogodilo  brdo puta do sada i uvijek sam rado podijelila kontakt od osoba čijom sam uslugom ja bila zadovoljna. Nakon toga dogodilo se da je osoba bila zadovoljna, a bilo je i osoba koje su me nazvale i napale ma koga sam im ja to preporučila. Nekada sam se osjećala odgovorno kao da ja mora opravdati zašto je njihovo iskustvo bilo drugačije od moga. Dala preporuku i time sam sebi stavila na pleća nevidljivu odgovornost, kvalitete isporučene usluge, zadovoljstva primatelja usluge  i naravno sva njegova očekivanja. Tada nisam imala na pameti izreku -„Ono što je dobro za mene nije nužno dobro i za tebe”.

 

Tekst ,,Što je mindfulness i kako nam služi?” pročitajte OVDE.

 

Nazovimo osobu Nina. Nina je do sada u nebrojen broj slučajeva tražila moju sugestiju. Njena reakcija na to što sam joj preporučila bila je podvojena, ponekada je bila oduševljena, ponekada je to bila erupcija emocija ( koje sam u tome trenu pripisala situaciju u kojoj se nalazi). Ja nisam htjela vjerovati, jednostavni nisam željela vidjeti dalje od onoga što sam si ja kao sliku stvorila o toj osobi.

Zašto je to tako? Nina mi je bila interesantna, zabavna, željela sam nešto od nje. E upravo to me spriječilo da sebi dopustim vidjeti cijelu sliku. Izvukla sam dio iz konteksta onaj koji sam sebi moga prilagoditi. Imate li vi takvih iskustava?

Koliko daleko smo spremni ići da ne pogledamo cijelu sliku osobe koja stoji ispred nas? Rekla bih ovismo o tome koliko je želja i potreba za onim što mislimo da možemo dobiti od te osobe. Na koji način procijeniti što je dobro za mene i tko je dobar za mene?

 

Tekst ,,Kako se nositi sa stresom na poslu?” pročitajte OVDE.

 

Rekla bi da je put do toga da budemo iskreni prema i sebi i razmislimo što mi točno želimo od tog odnosa i od te osobe. Al zaista da smo onako brutalno iskreni. Ponekada je to izazovno, nije jednostavno i malo će nam biti teško na početku dok se ne priviknemo na takav način razmišljanja. Tako je sa svim na početku kaj ne? Dugoročno će nam biti puno lakše. Jednostavnije ćemo postavljati granice, znat ćemo što kome i na koji način reći. I da li mu dati preporuku ili ne, jer ćemo tu osobu sagledati u cijelosti.

Ova situacije mene je naučila puno više od toga da ono što je dobro za mene, nije dobro za tebe? Vidjela sam obrazac svoga ponašanja što radi kod ljudi za koje mislim da mi trebaju. Primijetila sam novi način svoga reagiranja kada je odgovornost prebačena na mene i na to sam jako ponosna. I dok ne stavim osobu u cijeli kontekst onoga što vidim, znam, osjetim i čujem o njoj iluzija o trebanju te osobe duže će trajati.

Tekst ,,Zašto ostajemo na poslu koji ne volimo?” pročitajte OVDE.

Ljudi smo društvena bića i drugi ljudi nam trebaju. Od svake osobe mi učimo, rastemo i razvijamo se ako to želimo. Ako ne želimo to vidjeti, ostajemo u obrascima svoga ponašanja, dugoročno ćemo se osjećati puno lošije u svojoj koži i to ćemo projicirati na ljude iz naše okoline.

Poput moje kolegice Nine.

 

 

Autor: Dubravka Fazlić

Podeli sa prijateljima 🙂
TwitterFacebookLinkedInPin ItWhatsAppViber

OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *