Slobodno za sebe mogu reći da sam misionarka i humanitarka, koja često putuje u Afriku, gradi tamo škole, dječja igrališta, postavlja tankove za pitku vodu, otvara pučke kuhinje u slamovima, koja nakon velike tragedije u životu želi mijenjati  svijet u kojem sada živimo, na bolje. Da sam yoga i duhovna učiteljica koja je sretna kada vidi promjene na svakoj osobi koja je prošla kroz moj seminar, radionicu, redovni sat kundalini yoge. Svi koji živimo baš u ovom svijetu odabrani smo za to i zato svi zajedno trebamo težiti učiniti ga punim ljubavi, suosjećanja, dobrote. Ja sam odabrala upravo taj put i to je moja misija u daljnjem životu.

Najbolji potez u mom životu dogodio se u ljeto 2011.godine kada sam raskinula dugogodišnji radni odnos u tvrtki u kojoj sam radila cijeli svoj radni vijek. I posvetila se sebi. Krenula sam na put osobne transformacije i rada na sebi, krenula na put duhovnosti. Nisam se spremala na to mjesecima niti razmišljala o tome, niti donosila odluku. Došlo je to samo po sebi. Odjednom!

Odjednom sam postala nezaposlena i slobodna i željela se potpuno posvetiti humanitarnom radu kako u Africi tako i ovdje kod nas. Od prvog dana nesreće sve su se stvari odvijale u tom smjeru i tako se posložile bez nekog forsiranja. Kad otpustimo sve brige i dođemo u stanje nevine predanosti, onda se ono božansko pobrine za nas. Kao i kad imamo namjeru za dobrobit društva onda se ona uvijek ostvari. To je u zakonu Univerzuma. Tako je bilo i kod mene. Ne događa mi se to slučajno. Došla sam na ovu zemlju imati određeno iskustvo, odraditi određenu misiju i razviti se kao duhovno biće na svom jedinstvenom putu. Duhovnost i humanitarni rad oduvijek su se ispreplitali.

 

 

Odluku je umjesto mene donio netko drugi, netko tko nas uvijek vodi i zna što je za nas najbolje u datom trenutku. Dogodilo se to preko noći, zapravo u noći kada je duša mog sina napustila tijelo. Saznavši za tragičan događaj, kao da je i moja duša otišla zajedno s njim. No, tijelo je ostalo živo. Kako je duša patila tako moje tijelo više nije moglo normalno funkcionirati. Pobunilo se, razboljelo i bila mu je potrebna potpuna revitalizacija. No, uporedo je trebalo liječiti i dušu i tijelo jer jedno bez drugog ne može.

Nisam se htjela predati i klonuti, osjećala sam da duboko u meni postoji borac za neki novi put u neki novi život. Tako sam krenula, svakodnevno vođena nevidljivom rukom na svoj veliki put duhovnosti. Mogu reći da mi se sve otvaralo, točno onako kako je trebalo, točno ono što mi je u tom trenutku trebalo, ništa nisam trebala razmišljati niti tražiti. Kada danas razmišljam o tim trenutcima, vidim da nisam ulagala nikakav napor u ničemu, sve je išlo glatko redosljedom i tempom baš kakav mi je trebao.

Na samom početku, brojne duhovne knjige o dušama koje sam doslovno gutala po cijele dane, dale su mi dovoljno znanja da mogu shvatiti gdje je duša mog sina sada i da se na neki način možemo povezati. Shvatila sam da duša ne poznaje rođenje, ni raspadanje, niti smrt. Ona je vječna i besmrtna. Život me na ovaj način gurnuo prema sebi samoj gdje sam u tišini meditacije postajala svjesna sebe. Tišina je najbolji put za susret sa samim sobom.

Već samo čitanje i razumijevanje tih knjiga liječilo je moju dušu, a kada se liječi duša, liječi se i tijelo. Pored duhovnih knjiga upijala sam znanje na brojnim tečajevima, radionicama, školama, seminarima. Sve me to jačalo iz dana u dan, a ja sam sve više shvačala kako se dogodilo nešto što se trebalo dogoditi kako bih ja krenula na duhovni rast. Za mene je to bio jako ubrzani rast jer sam otvorenih ruku prihvačala sve što mi se događalo. Slijedila sam svoj osobni put i dobijala iskustva i uvide. Nisam sumnjala, nisam pokleknula, nastavljala sam dalje iz dana i dan. Znala sam da samo ja sama mogu sebe dovesti u jednu novu dimenziju drugačiju od dotadašnje. Na tom putu otpuštala sam sve bespotrebno što je ležalo u meni godinama, otpuštala svu tugu, bol i rane zadobivene godinama. Znamo da ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali zato možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onomu što nam se događa: možemo biti vječni pesimisti ili prihvatiti i prigrliti svako loše iskustvo, svaki događaj kao još jednu lekciju u životu na kojoj smo stekli bitna iskustva.

Na tom duhovnom putu počinjem prakticirati kundalini jogu, a odmah zatim i učiti u školi za učitelje kod največih kundalini učitelja u svijetu. Željela sam to radi sebe, da znam još više, da zaronim duboko u nauku joge koju sam do tada prakticirala samo rekreativno. Od tada je joga postala dio mog svakodnevnog života. Duhovnost, zdrav način života, humanitarni rad. Iz dvadesetogodišnjeg vegetarijanstva prešla sam u veganstvo jer moje tijelo je to tražilo, moj način života je to tražio.

No, prije početka škole za učitelje, susrela sam se sa drevnim instrumentom gongom. Bilo je to odmah par mjeseci nakon sinove tragedije. Dobila sam jedan mail u kojem me pozivaju na gong kupku. Nisam imala pojma do tada što to znači, ali sam isti tren odlučila otiči. I nisam požalila. Kako ništa nije slučajno, bilo je to nešto što mi je baš u tom trenutku trebalo. Da me pročisti od nakupljenih emocija boli i patnje, tuge. Izašla sam iz prostora doslovno levitirajući, takav učinak su ti instrumenti ostavili na mene. Zaljubila sam se u gongove odmah, na prvi zvuk. I poželjela svirati jednog dana. Nije dugo potrajalo, a već sam bila u školi velikog gong majstora Dona, i za samo mjesec dana imala svoja prva dva gonga. Nitko sretniji od mene. Bivala sam sve bolje i bolje, pročišćena tim svetim vibracijama i kundalini jogom, upijala svo znanje koje mi je davano, učila.

Danas mogu reći da sam sretna osoba i da radim baš ono što volim, pružam drugima zadovoljstvo i radost, podučavam ih, iscjeljujem na mnoge načine. Želim pomoći ljudima da se oslobode i da naprave prvi korak prema podizanju svojih vibracija na višu razinu, da se oslobode ega, mržnje, ljubomore, zlobe, za koje emocije nisu ni svjesni da su duboko u njima. Nikad nije prekasno za početi raditi na sebi, no treba ipak požuriti jer sada je pravo vrijeme za to. Ja se zaista trudim iz dana u dan biti još bolja i bolja osoba nego što jesam. To svi možemo. Pronači ljubav u sebi i širiti je, buditi se i osvješčivati, kroz postignuto duhovno blagostanje. Radujem se uspjesima i pametnim odlukama dragih osoba oko mene i njihovim velikim promjenama kroz koje prolaze. Kroz moj put u duhovnost promijenili su se i svi moji prijatelji, na mjesto onih iz mog prijašnjeg života došli su neki novi i drugačiji ljudi. Ljudi koji vibriraju i razmišljaju  isto ili slično kao i ja.

Život nas katkad dovede do samog ruba, kako bi provjerio jesmo li dovoljno hrabri da skočimo u nepoznato, ali i da izađemo iz toga još jači i još bolji. Život nas ne čeka i jedino ispravno je to da maksimalno uživamo u svakom trenutku, to zaslužujemo. Važno je usporiti i prepustiti se valovima života, osječajući kako će nas Univerzum poslati baš tamo gdje trebamo biti.

 

 

Mudrija sam, svjesnija svega, hrabrija tražiti odgovore, priuštiti si mir i spokoj. Prije je u mom životu bilo previše onih koji su upijali moju energiju i nisu mi činili dobro. Danas to znam balansirati i postaviti sebe na pravo mjesto, cijeniti sebe, a onda time dolazi i poštovanje od drugih. Za shvaćanje toga da to nimalo nije sebično ipak treba proči više vremena. Zadovoljna sam time koliko i na koji način se moj život mijenjao. Zaista se sve događa s razlogom i svaka promjena za mene je bila promjena na bolje. Univerzum mi je slao životne lekcije u dozi koliko sam mogla podnjeti. A mogla sam podnjeti mnogo i zahvalana sam na snazi koju sam dobivala. Sada sam itekako toga svjesna kada su lekcije iza mene. No, svaka lekcija donjela mi je životno iskustvo više i jačala me.

Doživjela sam jako velike i odlučne promjene u životu koje su mi donjele mnogo dobrog i osnažile me. Naučila sam da smo svi mi jako međusobno povezani i nadopunjujemo se. Iako ovako osnažena još uvijek dobijam neke životne lekcije koje su popračene bolnim periodima i rezovima svega što više nije moglo postojati niti se održati.

Sada svjesno obračam više pažnje na mnoge znakove koje mi Univerzum daje, a prije ih nisam primječivala. Moj put u duhovnost nije bio niti lak, niti jednostavan, no jednostavno se dogodio i događa se i dan danas. Nebrojeno puta imala sam osjećaj da me nitko od bližnjih ne razumije jer nisam mogla objasniti da nije dovoljno liječiti tijelo, ako se ne liječi i duša. No, nije do ljudi, niti do okolnosti. Radilo se samo o meni i o mojoj probuđenoj dubokoj svjesnosti. Nikakvo prikrivanje istine i osjećaja neće učiniti da nestane sve ono što sam znala da nije za moje najviše dobro. Zato sam hrabro slijedila svoje snove i srce, a oni su me odveli i do Afrike, Indije, Nepala gdje sam duhovna putovanja kombinirala sa onima humanitarnog karaktera i potpuno se posvetila humanitarnom radu zadnjih godina. Raduje me vidjeti sretna dječja lica nakon samo neke male geste koju uradim za njih. Kako je zapravo malo potrebno za sreću i ljubav. No služenje i dobra djela nisu samo hranjenje siromašnih i dijeljenje odjeće onima kojima treba, uz to treba u srcu gajiti ljubav, a ljubav je vječna, tako da sva ta naša djela budu prožeta ljubavlju.

Budite uvijek u ljubavi i blagostanju, svjetlite i uživajte u životu.

„Prvo ponudi riječ, a nakon toga lijek: prvo liječi dušu, a nakon toga tijelo.“ -Hipokrat

 

 

Autor : Dragica Kopjar

Podeli sa prijateljima 🙂
TwitterFacebookLinkedInPin ItWhatsAppViber

OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *