beli kameni buda u joga studiju

Ne znam koji je to točno dan bio i je li bio u pitanju dan. Iskreno, bile su godine. Ali u tim godinama zahvalna sam na svakom danu koji je od mene učinio ovakvu osobu kakva sam danas. Sigurna sam da me ne vole svi, to mi nije ni potrebno. Znam da me voli moja obitelj i moji prijatelji, moji istinski prisni prijatelji, i to mi je važno. Najvažnije od svega je to da ja volim sebe.

Kako sam dospjela na ovaj put duhovnosti i sreće? Na put gdje volim sebe i ponosna sam na ono što smo ja i ja učinile?

Odrastanje i dobra prva polovica mog odživljenog života bili su sklop nekih sretnih, blagoslovljenih, poklonjenih, dobrih trenutaka. Kasnije su stvari krenule malo nizbrdo. Životne prekretnice, strahovi, borbe, boli, porazi, poneka pobjeda, strah, strah, strah… Danas sam zahvalna na tim „lošim“ trenucima svog postojanja. Jako ih volim i ponosna sam na njih.

 

 

Ono što sam naučila u životu do sada je da je potrebno imati samo malo dobre vjere, samo malo dobrih misli i puno odlučnosti i upornosti. Treba imati karakter, a karakter se bilda u trenucima padova i izvlačenja iz blata u koje si htio/ne htio upao. Kad shvatiš da se stvari rješavaju samo onda ako si nešto poduzeo, tada si na konju. Nakon puno mog poduzimanja stvari su se počele rješavati same od sebe i samo su nove prilike dolazile na vrata.

Moj svijet „duhovnosti“ nije isključivo vezan za duhovno. Vezan je uz stvari koje osnažuju moj duh, koje me čine mekšom, osjetilnijom, čvršćom, sigurnijom, zahvalnijom, boljom drugima. Boljom sebi.

Kad mi se desilo nešto loše u životu što više nisu mogli rješavati roditelji, shvatiš da si došao na prekretnicu gdje si primoran ili odrasti i sabrati se ili se sklupčati kao jež i čekati da oluja prođe. A nikad ne prođe sama od sebe. Tada shvatiš da si na dnu, da si se razbolio i da je ljudima oko tebe koji te vole teško gledati te kako sam od sebe odustaješ.

I onda, ako i ti njih voliš, ako voliš sebe, tad odlučiš ne odustati. I kreneš. I krenula sam. Uz nevjerojatnu podršku svoje obitelji koji su mi, čini mi se, pljeskali cijelim putem i navijali za mene. I to je sreća. Roditi se u takvom svijetu.

I moj put je krenuo kroz razne radionice joge i mantranja i to tada nisam razumjela ništa. Bio je to samo skup čudnih ljudi. Ali taj skup me očito gurnuo dalje. Preselila sam se na kristale i učila o njima sve i svašta. S kristalima su došli i anđeli i prvi put kad si iskusio „događaj“ s njima, krećeš dalje jer uvidiš da je taj svijet „duhovnosti“ pun nevjerojatnih prostranstava. Kroz putovanje najednom sretneš želju da želiš postati reikista, iako uopće o tome ne znaš ništa, osim da postoji.

Ali tvoj unutarnji učitelj zna. Onaj najbolji dio tebe zna. I jednog dana osvaneš kao reiki majstor učitelj. I kreneš dalje. I otkrivaju se čarobni svjetovi. Čarobni ljudi u njima. I svi ti pomažu, svi su tu za tebe da te poguraju dalje. Da ih ti poguraš dalje.

Nikada nisam bila netko tko je jako uporan i ambiciozan. Imala sam samo dobro srce i želju. Za što? Nisam to ni sama znala. Mislim da mi je trebalo. Moj unutarnji guru je znao da moram sa sobom učiniti više. On je znao nešto čega ja nisam bila svjesna. Kad osvijestiš da unutar tebe postoji netko tko zna bolje, tko sjedi unutar tebe utišanog uma i voli te beskrajno, tada postaješ spokojan i miran.

 

 

Danas sam profesor, reiki majstor učitelj, certificirani zvukoterapeut za rad sa zvučnim zdjelama, zvučnim vilicama i gongom, kristaloterapeut, budući učitelj kundalini joge, umjetnik. Vodim zvukoterapijsku radionicu s najdivnijom osobom na svijetu i veselimo ljude i pomažemo im. Nema veće nagrade! Tko zna što ću još sve biti. Ali sve su to samo nazivi i definicije koje ne znače ništa ako nemaš srce. Puno ljubavi za sebe i za druge.

Znam samo jedno. Čovjek se treba voditi srcem. Pobijediti svoj ego jer pobjeda nad njim je jedini put k sreći. Trebala bi nas ispunjavati djela koja činimo za druge. Trebamo učiti od drugih. Okružiti se prirodom, dobrotom, toplinom i čistom energijom.

Uzeti za sebe neko vrijeme i slušati tišinu, slušati sve skrivene galaksije koje žive u nama. Svaka od njih ima svoju predivnu pjesmu. Meditirati, nebitno kako, kako god znaš i želiš. Pogledati duboko unutar sebe i shvatiti razlog svog postojanja. Smisao onoga zašto smo ovdje gdje jesmo, a ne negdje drugdje. I samo biti. I biti ponizan. Sva sreća je u tome.

 

 

Autor : Gorana Grgac

Podeli sa prijateljima 🙂
TwitterFacebookLinkedInPin ItWhatsAppViber

OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *