budisticki monah u crvenoj odori meditira sa spustenom desnom rukom u levi dlan

Pa, da počnemo, lezite u anada asanu i umirite dah…  Udahni, izdahni i ne bavi se mislima, stani!

Kada instruktor da uputstva i kaže „ne bavi se svojim mislima“, tek onda misli krenu. Kao sudaraljke na vašaru, sa jako glasnom bukom u pozadini, naše misli nadolaze, prepliću se i prave nemir u nama. I što više pokušavamo da ih umirimo one su sve jače i  opuštanje je nemoguće. To je jedan od razloga zašto neke ljude nikad ne vidimo na drugom času joge.

Sjećam se svojih prvih odlazaka na časove joge. Opuštanje i meditacija su mi bili mučenje. Toliko stvari me čeka, a ja tu ležim i gubim vrijeme. Znala sam kasniti na čas da izbjegnem taj dio. Daj mi odmah vježbe, što teže to bolje i dosta. Danas vidim na svojim časovima druge ljude koji se identično ponašaju.

 

 

Kako izgleda današnji odmor? Ležimo na  krevetu u dnevnom boravku, daljinski u jednoj, a telefon u drugoj ruci. Ako ništa ne nađemo na tv-u, a obično ne nađemo, onda telefon u obe ruke i počinje ,,odmor”… Viber, Facebook, Instagram, pa tako u krug. Čitamo već pročitane poruke, gledamo svoje slike, pravimo još koji selfi… Onda odlučimo stvarno da odmorimo. Ostavljamo telefon, ali ne gasimo zvono, jer pobogu nešto bitno može da se propusti.  Shvatamo da je prošlo sigurno sat vremena, nemamo više vrema i ustajemo umorniji nego što smo legli. Poznato?

Zašto je tako teško stati? Hoćemo li reći da su takva vremena?

Često se žalimo na ova vremena. Nisu vremena postala takva, ljudi su postali. Nemirni, neprisutni i neiskreni. Ne samo jedni prema drugima, već prema sebi samima.  Ako se zaustavimo, ne zaposlimo um, opustimo tijelo, umirimo dah… Šta se dešava? Na površinu ispliva sve ono što smo dugo gurali ispod tepiha, padaju maske, lažni osmjesi, pretjerana ljutnja i prividna sreća. Kada stanemo, sami sa svojim mislima postajemo iskreni prema sebi i to je zastrašujuće. Sebe ne možemo prevariti.

U opuštanju i meditaciji se javljaju tuga, sreća, olakšanje, praštanje, ljutnja i sva druga naša potisnuta osjećanja.  Kada stanemo, shvatimo gdje smo, sta smo uradili, sta smo pogriješili, previdjeli. Osjećamo se kao da hodamo kroz gustu maglu koja polako nestaje. Kako nam je teško biti potpuno iskren sa drugima, tako je i sa samim sobom.

Joga nas uči da stanemo, da dišemo i osvjestimo. Joga nas ne uči nikakvim nerealnim moćima, ona nas uči da živimo svjesno iz trenutka u trenutak. Ne vraćamo se na juče, ne čekamo sutra, živimo sada.

 

 

Često smo u zabludi da discipline poput joge od nas zahtjevaju potpunu promjenu. Ne trebamo ostaviti posao (osim ako nas ne guši), napustiti porodicu i sve materijalno što smo stekli. Ne trebamo otići samovati u prirodu i meditirati da bi postigli prosvjetljenje. Ne. Trebamo ostati tu u svom svjetovnom i prigrliti duhovno, da bi ovo prvo postalo bolje. Kada stanemo i osvjestimo, onda bolje razumijemo, temeljnije razmišljamo, promišljenije djelujemo, iskreno reagujemo, bezuslovno volimo, rado dajemo, lako praštamo, lakše prihvatamo.

Samo onaj ko je iskusio meditaciju može da shvati njenu dobrobit. Čovjeku koji nikada nije probao so ne možeš objasniti ukus slanog, makar danima pokušavao. Tako je i sa meditacijom. Ali probaj, ne treba ti nikakva vještina, puno vremena niti gipko tijelo. Meditacija nije nikakvo mučenje tijela ili uma. Udobno se smjesti u mirnu prostoriju, ugasi televizor, ostavi telefon, zatvori oči i stani. Čarolija može da počne.

 

 

Autor : Slađana Bruić

Podeli sa prijateljima 🙂
TwitterFacebookLinkedInPin ItWhatsAppViber

OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *